Pogledajte kako se u Bugarskoj Romkinje kupuju na pijaci! (FOTO, VIDEO)

Dating > Pogledajte kako se u Bugarskoj Romkinje kupuju na pijaci! (FOTO, VIDEO)

Click here: ※ Pogledajte kako se u Bugarskoj Romkinje kupuju na pijaci! (FOTO, VIDEO) ※ ♥ Pogledajte kako se u Bugarskoj Romkinje kupuju na pijaci! (FOTO, VIDEO)

Actively engaged in painting, since 1981. Neki naivci ce govoriti kako je ef. Kadrić: U bosanskom izdanju romana Buybok, Sarajevo moto knjige je: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju.

Riječ je o hromozomu 1. Mada se poglavica u pismu ogradio od iluzije, tvrdeći da njegovo pismo bijeli čovjek, na svoju štetu, neće razumjeti. Diljem Prkosne od sna, navodno gaje kult odbojnosti prema stvaralaštvu koje se poodavno formiralo u iseljeništvu, izbjeglištvu, dijaspori. Odbacio je nastojanja pojedinih krugova u Sarajevu da se Bošnjaci na ovogodišnjem popisu stanovništva izjašnjavaju samo kao Bosanci ili Hercegovci. One su skrivene iza nasmijanog lica. Tim dogovorom BiH je praktično bila nestala do obnavljanja državnosti na zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. Okrećem priču u drugom pravcu uvjeravajući ih da se bogatstvo mjeri sa tri stvari, koje u brzini života često roditelji ali i nastavnici previde da ne kažem zaborave. Lopovi ne kradu bez odjeće koliko god da je vruće, niti se gazde dočekuju u ćumezu.

Znalo se, isto kao što se znalo da Mile Rogan, zvani Rogonja, nije krao, nikad ništa pa ni tada. He is the ilustrator of numerous, well-known literary works.

LJUDINA - Inače je talenat, po pedagoškim principima kod uobičajene obuke 5%, sve ostalo je uporan, istrajan, pedagoški osmišljen rad.

Našli su ga skupljenog u ćumezu, među kokošima, golog. Marija poranila da nahrani krmad, kravu i junicu, da pusti kokoši i kad je otvorila vrata kokošinjca unutra čovjek; dobro da je nije srce strefilo od straha, govorili su. Našli Mileta a nisu ga tražili, iz prostog razloga jer se nije ni izgubio, a i kad se momak izgubi na jednu noć, opet ga niko ne traži jer se momci u tim godinama često gube. Mile je došao kući i legao da spava, to je zadnje čega se sjećao, ispričat će desetak dana kasnije. Niko nije ni pokušao objasniti kako se izgreban, prljav i nesvjestan sebe, našao daleko od kuće, uplašio i Mariju i njene kokoške, i kako se provukao kroz vrata na ćumezu kad kroz njih jedva dijete da može proći. Tri dana je ležao pod visokom temperaturom povremeno gubeći svijest, a onda, kada se to najmanje očekivalo, ustao iz kreveta i nije se sjećao ničega što mu se desilo one noći. Misirlići su malo mjesto i u njemu se ljudi poznaju. Iako nisu mogli objasniti otkud Mile u Marijinom kokošinjcu, znali su da nije došao u krađu kokošaka. U Misirlićima se znalo ko krade. Kad nestane kokoši u nekog domaćina, tačno se znalo pred čiju kuću ići i koga zateći kako peruta pokradene koke kojima je zavrnut vrat. Znalo se, isto kao što se znalo da Mile Rogan, zvani Rogonja, nije krao, nikad ništa pa ni tada. A da nije krao, potvrđivalo je još nekoliko detalja. Marijina kuća bila je podaleko od Miletove da bi zbog tri bosanke tabanao do tamo i uz put prošao desetine drugih kokošinjaca dupke punih uhranjenim kokošima. Lopovi ne kradu bez odjeće koliko god da je vruće, niti se gazde dočekuju u ćumezu. Povrh svega, Mile je u svome dvorištu imao stotinu sedamdeset i četiri zadružne kokoške pa mu pouzdano nisu trebale tuđe. Sve se to znalo, ali se i dalje nije moglo objasniti otkud Mile, momak o sebi pri sebi, u pola noći da tumara kroz Misirliće. Neko se usudio spomenuti kurvaluk i Mariju, ali su ga brzo ušutkali da ne čuje Stevo jer Stevo bi zasigurno nekoga polomio kad bi to i naslutio, a nije teško pogoditi ni koga. Debela, masna Marija, nosila je miris krmadi sa kojima je bila češće nego sa djecom, osmoro njih, oni razboritiji su tu mogućnost odmah odbacili i ne spominjući je. Pa ipak, niko ništa nije znao, a Mile je tvrdio da se ničega ne sjeća, u što je malo ko vjerovao. Svašta se nagađalo o tome gdje je i zbog čega Mile one noći krenuo i šta ga je do kokošinjca dovelo; raspojasala se mašta, onda se, kao što to i biva, našlo neko novo čudo kojem se iznova čudilo. U Misirlićima se inače ništa ne može sakriti što nije nikakvo čudo jer Misirlići su malo mjesto. Samo ponekad se desi nešto što zaškaklja radoznale ko žarom da se ožare, svrbi ih, a ne smiju se počešati jer će gori belaj napraviti, tako da trpe i čekaju da golicanje prođe. Kad neko od mještana umre, svi se na jedno mjesto okupe da pokojnika isprate i zaduže žive da i njihov ispraćaj ne zaborave. Rijetko ko doživi duboku starost kakvu je Jagoda, i da joj ljekari nisu zbog sepse obje noge odrezali, prije bi skončala. Baba Jagoda, tako su je zvali svi u Misirlićima, otišla je u osamdeset i trećoj i bila tačna kao sat, umrla baš onog dana kad su joj doktori prognozirali da će umrijeti. Đoja je volio da priča pa je govorio i kad treba i kad ne treba i na svako pitanje imao je odgovor. Misirlićani su ga trpjeli jer drugačije i nije moglo: Kad ga već nije odnio rat, ni mi ga nećemo dirati, tako su zborili i znali da je svakom loncu poklopac. Đoja ušuti jedino na sahranama jer se okupi dosta svijeta iz drugih mjesta, a priče i rakije nikada dosta, pa sve nadoknadi još dok se vraća kući. Sa Jagodine sahrane Đoja se vratio sa Miletom Roganom i od tad ga više niko nije mogao ubijediti da je vodeća pričalica u mjestu, uvjerio se da dolaze mlađe i talentovanije generacije od njegove. A i kako da se radujem, meni žao kad vidim zgaženu mačku na putu, a, vala, ne mogu se radovati kad neko ubije, posebno čovjek zvjerku u šumi. On uđe u šumu, u njenu kuću, i ubije je, pa zbog toga ja treba da se radujem, a jok, ja to, vala, ne mogu. U ovim krajevima vuka niko nije vidio više od pedeset godina i sad vidjeli i ubili, bolje da ga ne vidješe. Kažu da je bila vučica i da njen mužjak luta planinom sam i tako će biti do zadnjega dana, jer tako je to sa vukovima. Ne kriju se vukovi džaba od ljudi tolike godine, a i ovo dvoje da su bili pametniji, ne bi ona bila mrtva, a on udovac, što je kod njih isto kao da je i mrtav. Ne prođe ni tri mjeseca, a onaj Stanko ubi medvjeda i to povelikog. Veli da mu je medvjed isprevrtao sanduke sa pčelama i krao med, a ne kaže da ga je ubio od straha, a da, onako spavećiv, dok je čuvao pčelinjak a medvjed ga probudio, nije ni znao puca li u bukvu, u štalu, u čovjeka ili u medvjeda. Đoja ga gleda i smješka se. Pustio ga je da dovrši što je počeo zbog toga što je nageo kantu s vodom i pio, a Mile Rogan požurio da ispriča šta mu je na pameti. Čuo je da Mile više nije što je bio prije one noći u Marijinom kokošinjcu, ali mu to nije bilo na pameti. Čuj, žao mu vuka! Mile šuti i vrti glavom, što se svakako moglo protumačiti. Bolje da ništa nisam ni rekao, je li tako? Svaki put kad bi da nešto kažeš samo zbog toga da ne šutiš, ti bolje ušuti pa ćeš vidjeti da je pametnije nego svašta pričati — govori Đoja; drago mu što i on nekome može reći ono što njemu počesto kažu, a on nikad ne posluša. I da znaš da bih volio da vukovi potjeraju lovce kroz šumu, da i lovci vide kako je biti lovljen, pa ako im se svidi, neka i dalje ubijaju, a ako ne, neka bace puške i manu se ćorava posla. Možda ga je Đoja i čuo dok je grabio niz put ali se ne okrenu. Onako kako sebe zna, znao je i da će Mile Rogan nastaviti da melje šta mu na pamet dođe, ali mu je bilo drago da i on bar polublesavog Mileta može posavjetovati. Da Mile više nije isti, njegovi ukućani su krili koliko su mogli. U početku su to bile blage promjene raspoloženja, a onda je dobijao napad priče koja nije imala ni svrhe ni kraja; hodao je po susjednim selima u svako doba dana i noći, a kad mu nisu dali da izađe iz kuće, vrištao je da se komšiluk ježio od tih zvukova. Krajem se ubrzo pronio glas koji niko nije mogao zaustaviti. Ni tada mu sve nisu bile na broju, dok on brani vukove od lovaca, a zna da sam ja lovac, nisu tu čista posla — govorio je Đoja Mitrović, a ni ostatak sela nije zaostajao u ogovaranju. Svako je imao po jedan argument više kojim je dokazivao Miletovo ludilo i da se slušala ta priča, ispalo bi da Mile nikada i nije bio normalan. Ljekari nisu pomogli ako se ne broje lijekovi za smirenje koji bi i bika uspavali a na koje je Mile vrlo brzo postao imun. Popovima se smijao u lice i nasrtao na njih. Travari i gatare, osim što su debelo naplatili svoje usluge, ništa nisu promijenili. Vodili su ga i u grad kineskim doktorima pa kad su vidjeli da ništa ne pomaže, da je Miletu sve gore, da postaje nasilan i da ga niko ne može obuzdati, da tuče i grebe svoje najbliže, njegov otac se odlučio za još jedan, posljednji pokušaj da izliječi sina. Hodža Raif ga je primio prije svih drugih, kao da je znao da će otac i sestra dovesti Mileta u njegovu kuću. Desetak ljudi je sjedilo za širokim stolom na Raifovoj avliji i on ih je zamolio da dođu sutra. Tri sata je bio sa Miletom u sobi, a onda pozvao i njegova oca da uđe. Milutin je obarao pogled pred Raifom kao krivac pred sudijom i šutio. Ako ne znaš, za deset dana više nećeš imati sina. Milutin šuti, oborio glavu i šuti. Milutin ne diže glavu. Sad Raif šuti i ne sklanja pogled, gleda u Milutina onim svojim krupnim, zelenim očima zbog kojih su ga djeca prozvala okonjom, u čovjeka skupljenog u samog sebe i kao da se među njima dvojicom lome brda za koja niko drugi nije znao da postoje. Zapamti da si dužan i da niko osim tebe ne može vratiti dug. Sad ti je važan jedino njegov život, ali kada izađeš iz ove kuće, kad god ga imenom zovneš, sjeti se da nije ozdravio slučajno. Na ovom papiru ti je ime čovjeka u Gradačcu, idi kod njega još danas, sam. Milutin vrati sina kući i ne govoreći nikome ništa uputi se u Gradačac. Došao je kasno pred kuću čiji domaćin ga je prijateljski primio. Uđi u sobu — reče mu visoki, sijedi čovjek koji nije imao više od trideset godina. Milutin sjede u udobnu fotelju a ruka se mahinalno maši džepa sa cigaretama i zastade. Tvog sina je one noći pretralo nešto što rijetko kojeg čovjeka živa ostavi. Išao je na groblje, znaš li zašto? Vidiš li ove sijede u mojoj kosi, drugih osim sijedih i nema. Sjedio sam u ovoj istoj sobi i dozivao sile o kojima ništa nisam znao, a kada su me u svoj svijet uvele i pokazale mi ono što čovjek ne treba da vidi, u momentu sam osijedio. Kada sam se vratio, rekoše mi da me nije bilo 15 dana, da su me tražili, ali da me nisu mogli naći. Za tih petnaest dana vidio sam što drugi ne vide za trista godina, od tada liječim neizlječivo. Tvoj sin je vidio ono što će se tek desiti za godinu, dvije, deset, ne znam za koliko. Doći će vrijeme kada ćete ti i on moći spasiti one koji danas spašavaju vas; hoćete li to uraditi to ne znam, niti ću poživjeti da to vidim. Ja i Raif ćemo bdjeti cijelu noć, a ti idi kući i znaj da se ništa ne dešava slučajno. Pred zoru se Milutin Rogan vratio u Misirliće. U narednih godinu dana, negdje do devedeset druge, Mile je ozdravio, završio fakultet, odselio iz Misirlića u Sarajevo, oženio se i ubrzo dobio kćerku Milicu. Radio je kao inženjer za komunikacije kada je počeo rat. Trudnu ženu i kćerku poslao je autobusom kod rođaka u Dansku, a on se vratio u Misirliće da vidi rat u svom najgorem izdanju. Ne možeš proći kroz vatru, a da se ne opržiš , govorio je sebi sklanjajući se od fronta koliko je mogao. I on i svi njegovi nosili su uniformu, a uniforma se ne nosi bez razloga. Jedne noći vojska je zarobila više od osam stotina ljudi, i zatvorila ih na mjesto gdje je nekada bilo sportsko igralište. Naredne noći su ih, sve do jednog, odveli pored sela, do groblja, gdje je čekala iskopana raka i pobili; i žene, i djecu i starce. Ako je neko i ostao živ u onom ludilu zemaljskom, umro je pošto su mašine zagrnule i poravnale zemlju nad tijelima. Oca nije prepoznavao, Milutin je i spavao sa uniformom na sebi, pustio bradu, opasao pištolj i nož oko sebe, pozivao na osvetu i pio više nego ikada u životu. Noć poslije masovnog ubijanja, niko nije spavao. Vojska je otišla, a domaće ljude je bilo strah od tolike prolivene krvi. Ujutro će Milutina Rogana naći preklana, a njegovog sina golog, daleko od kuće, u kokošinjcu Marije Ilić, ludog i krvavog. Glasom koji niko nije raspoznavao, vrištao je nešto o neispunjenom obećanju i dozivao nekog Raif-efendiju. Noćima su ga nalazili kako čuči i rukama kopa zemlju ispod koje su bili pobijeni, niko se nije iznenadio kada je osvanuo obješen pored samog groblja. Porodica Rogan nestala je u ratu, niko iz te loze nije ostao živ. Ne zna se šta je bilo sa Miletovom ženom i kćerkom, ali se zna da se nikada nisu pojavile u selu. Leonardo de Vinči Mnoga od najuzbudljivijih otkrića na svim poljima nauke vezana su upravo za ljudsko tijelo. Ishrana prema obliku tijelaOd lanca DNK to atoma unutar naših ćelija, ljudsko tijelo predstavlja izvor nevjerovatnih naučnih čudesa. Slijepo crijevo Smatra se dijelom tijela koji je izgubio svoju funkciju prije više miliona godina. Povremeno dolazi do infekcije i zapaljenja slijepog crijeva. Međutim, nedavno je otkriveno da je slijepo crijevo vrlo korisno za bakterije koje pomažu u funkcionisanju probavnog sistema. Superveliki molekuli Sve što nas okružuje sačinjeno je od molekula, koji se razlikuju u veličini, od prostih parova atoma, kao što je molekul kiseonika, do složenih organskih struktura. Ali, najveći molekul u prirodi nalazi se u našem tijelu. Riječ je o hromozomu 1. Normalna ljudska ćelija ima 23 para hromozoma u svom jedru, a svaki po jedan veoma dugi molekul DNK. Hromozom 1 je najveći, budući da sadrži oko 10 milijardi atoma, koji predstavljaju skup informacija šifriranih u molekulu. Broj atoma Teško je pojmiti koliko su sićušni atomi koji sačinjavaju naše tijelo sve dok ne pogledamo koliko ih ima. Odrasla osoba ima 7. Gubitak krzna Možda je teško za povjerovati, ali mi imamo približno sličan broj dlaka na našem tijelu kao i šimpanze, jedino što su naše dlake beskorisne i tanane da su gotovo nevidljive. Ne zna se tačno zbog čega smo izgubili svoje zaštitno krzno. Pretpostavka je da je to pomoglo ranim ljudima da se lakše znoje, ili da bi onemogućilo da nas napadaju paraziti kao što su vaši ili krpelji, ili možda čak zbog toga što su naši preci bili delimično vodeni organizmi. Jeza Naježena koža predstavlja ostatak naših evolucionih predaka. Kada se gusta dlaka naježi, postaje bolji izolator jer ima više vazduha između dlaka. Ali, kako su dlačice na čovjekovom tijelu sićušne, koža dobija izgled koji liči na guščju kožu. Naježimo se kada smo uplašeni, kada nam je hladno ili kada nešto jako emocionalno preživljavamo. Mnogi sisari se naježe kada su uplašeni, tada igledaju krupnije i opasnije za neprijatelja. Čovjek je nekada imao sličnu odbrambenu funkciju naježene kože. Strah od svemira Ako je vjerovati naučno-fantastičnim filmovima, ukoliko bi se čovjek našao u otvorenom svemiru bez zaštitnog odijela dogodile bi se užasne stvari. Međutim, to je uglavnom fikcija. Istina je da bi bilo neugodno dok se vazduh unutar organizma širi, ali ljudsko tijelo ne bi eksplodiralo, kao što smo imali prilike da vidimo u holivudskim filmovima. Iako tečnost i u vakuumu ključa, krv se održava pod pritiskom unutar krvotoka. I pored toga što je u kosmosu jako hladno, čovjek ne bi izgubio tako brzo toplotu. Kao što su nam i termos boce pokazale, vakuum deluje i kao izolator. U svemiru jedino vlada nedostatak vazduha. Kolaps atoma Atomi koji sačinjavaju naše tijelo uglavnom predstavljaju prazan prostor, ali uprkos tome što ih ima toliko mnogo, bez tog prostora čovjek bi bio sabijen na vrlo malu zapreminu. Ako bi nestao sav prazan prostor, naše tijelo zauzelo bi kocku dimenzija manjih od jednog 500-tog dijela centimetra. Elektromagnetsko odbijanje Atomi koji sačinjavaju materiju nikad se ne dodiruju. Što bliže dođu jedan drugom, dolazi do veće odbojne sile između naelektrisanja njegovih sastavnih djelića. To je kao da pokušavamo da privučemo dva snažna magneta jedan drugom, sjeverni pol sjevernom polu. To se čak odnosi i na predmete koji izgledaju kao da se dodiruju. Kada sjedimo u fotelji, mi je zapravo ne dodirujemo, već lebdimo iznad nje, usljed odbijanja među atomima. Ova elektromagnetna sila je daleko jača od sile gravitacije - oko milijardu milijardu milijardu milijardu puta jača. To možete i vi pokazati - držite magnet za frižider blizu frižidera i polako ga pustite. Elektromagnetna sila iz malog magneta nadjačaće silu privlačenja cijele Zemlje. Zvjezdani prah prahu Svaki atom u našem tijelu star je miljiardama godina. Teži atomi, kao što su ugljenik i kiseonik, nastali su prije 12 i sedam milijardi godina i proširili se vaseljenom kada su zvijezde eksplodirale. Neke od tih eksplozija bile su toliko snažne da su i same proizvele elemente teže od gvožđa. To znači da su komponenete u našem tijelu zaista prastare: mi smo, zapravo, zvjezdana prašina. Kvantni nivo Jedna od misterija nauke jeste kako nešto naizgled čvrsto i uspravno, kao što je čovjekovo tijelo, može da bude sačinjeno od čestica koje se čudno ponašaju, to jest od kvantnih čestica, kao što su atomi i njihovi dijelovi. Elektroni kruže po specifičnim orbitama. Štaviše, kao kvantne čestice, elektroni postoje prije kao skup vjerovatnoća nego kao specifične lokacije. Crvena krvna zrnca Mnogi misle da crvena boja krvi potiče od gvožđa, ali njegovo prisustvo je koincidencija. Nijansa crvene boje vašeg hemoglobina zavisi da li u njemu ima kiseonika. Tamo gdje je prisutan kiseonik, on mijenja oblik porfirina, što crvenim krvnim ćelijama daje jaču nijansu. Virusi se šire kao virusi Zvuči iznenađujuće, ali ne potiče sva količina korisnog DNK u našim hromozomima od evolutivnih predaka. Nešto od našeg DNK pozajmili smo sa strane. Naša DNK uključuje gene najmanje osam retrovurusa. To je vrsta virusa koji koriste ćelijske mehanizme za kodiranje DNK kako bi preuzeli ćeliju. U nekom trenutku ljudske istorije, ovi geni inkorporirani su u ljudski DNK. Ovi virusni geni u DNK danas igraju važnu ulogu u ljudskoj reprodukciji, iako su potpuno tuđinski našim genetskim precima. Drugi oblik života Ako bismo izbrojali ćelije u organizmu, vidjelo bi se da ima više bakterijskog nego ljudskog života u nama. Ljudskih ćelija ima oko 10 biliona, a bakterijskih deset puta više. Neke od njih ne čine nikakvu štetu, a neke od njih su korisne. Grinje na trepavicama Kod starijih ljudi dolazi do pojave grinja na trpavicama. Ta sićušna stvorenja žive od starih ćelija kože i sebuma koji proizvode folikule dlake. Obično su bezopasne, mogu da porastu do trećine milimetra, i nevidljive su golim okom. Detektori fotona Oči su vrlo senzitivni organi, sposobni da detektuju samo nekoliko fotona svjetlosti. Čovjek može golim okom da vidi sazviježđe Andromeda, najbližu galaksiju našem Mliječnom putu. Andromeda je, naime, udaljena 2,5 miliona svjetlosnih godina od Zemlje. Kada su fotoni svjetlosti koji su pogodili naše oko započeli svoje putovanje, u kosmosu nije postojao čovjek. Šest čula Uprkos tome što su nam rekli, mi imamo u stvari šest čula. Stavite ruku na udaljenost od nekoliko centimetara od vrućeg gvožđa. Nijedno od naših pet čula ne govori nam da će nas usijanog gvožđe opeći. Ali, mi ipak možemo da osjetimo da je gvožđe vruće sa određene udaljenosti a da ga pri tom ne dodirujemo. To se događa zahvaljujući ekstra čulu - senzorima za toplotu u našoj koži. Slično tome, možemo da detektujemo bol ili da shvatimo da li smo okrenuti naopačke. Još jedan brzi test. Zatvorite oči i dodirnite nos. Ne koristite pet čula da biste dodirunuli vrh nosa, već tzv. To je polu-čulo, koje kombinuje znanje iz mozga o tome šta rade mišići, sa osjećanjem veličine i oblika tijela. Stvarna starost Kao kod pilića, i ljudski život se stvara iz jajeta. Ipak postoji značajna razlika između ljudskog jajeta i kokošijeg, koja drastično utiče na našu starost. Ljudska jajašca su sićušna. Ona su, napokon, samo jedna ćelija i obično su prečnika oko 0,2 milimetra. Vaše jajašce formirano je u vašoj majci - ali ono što iznenađuje jeste da je ono formirano kada je ona još bila embrion. Formiranje vašeg jajašceta, i polovine vašeg DNK koji dolazi od vaše majke, može se smatrati prvim trenutkom vašeg postojanja. I to se događa prije nego što je vaša majka rođena. Recimo da je vaša majka imala 30 godina kada je vas rodila. To znači da vi imate 48 godina u trenutku kad punite 18 godina. Uticaj epigenetike Obično mislimo da su geni kontrolišući faktor koji određuje kako će svako od nas izgledati, ali geni su samo majušni dio DNK. Donedavno se smatralo da je ostalih 97 odsto samo otpad, ali sada znamo i da epigenetika - proces koji se odvija izvan gena - takođe ima veliki uticaj na naš razvoj. Dugo vrijeme je bila nepoznanica kako je moguće da je oko 20. Naučnici su otkrili da je i ostalih 97 odsto od DNK podjednako bitno u našem razvoju. Svjesno djelovanje Izgleda da naša svijest nezavisno postoji i govori našem tijelu šta treba da radi. U stvarnosti, mnogo veći je uticaj nesvjesnog. Neki zadaci postaju automatski kroz praksu, tako da nam više nije potrebno da razmišljamo o osnovnim pokretima. Ovim procesom rukovodi se iz jednog od najprimitivnijih dijelova mozga. Postoji neslaganje o tome kada svijest igra svoju ulogu, ali nema sumnje da dugujemo našem nesvjesnom dijelu mnogo više nego što bismo željeli da dozvolimo. Naš mozak ne proizvodi sliku na način kako to radi kamera na primjer. Umjesto toga, mozak konstruiše model svijeta iz informacija koje smo dobili mjerenjem svjetlosti, oblika, ivica, oblina.... Ali, suština ovog procesa jeste da se naše oči daju lako prevariti. Zbog toga se i Mjesec čini većim nego što jeste i zbog toga izgleda da varira u veličini: prava optička veličina Mjeseca slična je rupi koju napravimo na papiru uz pomoć bušilice za papir na udaljenosti dužine ruke. Nijaz Duraković Članovi Predsjedništva Republike BiH i Socijaldemokratske unije BiH SDU BiH danas su u Sarajevu organizirali skup povodom godišnjice smrti Nijaza Durakovića. O Durakovićevom životnom putu govorili su njegovi najbliži saradnici: predsjednik SDU BiH... Nermin Pećanac te članovi Predsjedništva RBiH akademik Ejup Ganić, prof. Ivo Komšić, Miro Lazović i Stjepan Kljuić. Jednostavno smatram da su ljudi kao što je bio Nijaz potrebni BiH - kazao je Pećanac. Po njegovim riječima, Duraković je bio čovjek izuzetnog kapaciteta, ali su to nažalost mnogi saznali tek kad je preminuo. BiH, dodao je Pećanac, po mnogo prilika nije znala da iskoristi kapacitet svojih pametnih ljudi i patriota kao što je bio Nijaz Duraković. On je bio čovjek koji je davao savjete i pomoć, a nikad ništa zauzvrat nije tražio - kazao je Pećanac. Saćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka, kaže kako je Duraković bio sjajan intelektualac koji je ostavio značajan trag na području teorije nacionalnih odnosa. Temelji, u akademskom i strukovnom smislu, koje je on postavio, danas su veoma bitni. Profesorica Jasna Duraković-Hadžiomerović, kćerka Nijaza Durakovića, kaže kako joj otac mnogo nedostaje. Bol i tuga ostaju. Veoma je teško pomiriti se sa činjenicom da njega više nema. Nadam se da će nam se duše ponovo sresti, u nekim drugim dimenzijama i prostoru... O Durakovićevom profesorskom, naučnom i političkom djelu govorio je profesor Safet Halilović. On je bio izvanredan profesor sa ogromnim znanjem iz čitavog niza disciplina. On je toliko volio ljude da je sa svima imao neposredan i veoma iskren kontakt. Profesor Mirko Pejanović kaže kako je Duraković ostavio snažan pečat u akademskoj zajednici u kojoj postoji ideja da jedna od univerzitetskih nagrada iz oblasti društvenih nauka bude posvećena njegovom djelu. On je prošao najteže vrijeme disolucije bivše države i teško vrijeme rata u BiH i svih nevolja kroz koje smo imali u tom ratu. Bio je učesnik u pregovaračkim delegacijama i ono što je iz tog vremena važno istaći jeste to da je on bio stameni stub ove zemlje u pogledu borbe za njenu multietničnost, integritet, neovisnost, međunarodno-pravni subjektivitet i ravnopravnost naroda u BiH. Nakon obilježavanja godišnjice smrti Nijaza Durakovića na Fakultetu političkih nauka, njegovi prijatelji, radne kolege, bivši studenti i prijatelji zajedno sa porodicom obići će njegov mezar i položiti cvijeće. Mirza Morić Rođen 1954. Akademiju likovnih umjetnosti završio u Sarajevu. Kiparstvo učio kod profesora Alije Kučukalića. Dobitnik je prestižnih nagrada za skulpturu među kojima i pobjeda na konkursu za skulpturu kulturnog centra Val d'Europe Pariz Francuska. Graduated at the Academy of Fine Arts in Sarajevo. He studied Sculpture in the class of professor Alija Kučukalić. Since 1976 he lives and works in Paris. Džemal Sokolović , nekadašnji profesor sarajevskog Univerziteta i osnivač Instituta demokratije, koji je uspješno godinama djelovao u njegovom rodnom Konjicu, danas je profesor na Univerzitetu Bergen u Norveškoj. Iako je udaljen od BiH, dr. Profesor Džemal Sokolović ne želi situaciju u Bosni i Hercegovini označiti katastrofalnom i, birajući umjereniju odrednicu, naglašava da bi i političari i građani BiH trebali učiniti sve kako bi se stanje promijenilo. Politički lideri se moraju usredsrediti na nekoliko najvažnijih problema, a narod na narednim izborima treba bolje razmisliti koga će birati. Ne govorim o tome da li nam treba Dejtonski sporazum, da li nam trebaju entiteti, kantoni itd. Drugi problem, za koji bih ja rekao da je uzrok ovog prvog, jeste cijena bh. Ovakvu cijenu nijedan narod ne može plaćati, a da zbog toga nema ovakve posljedice. Šezdeset posto nacionalnog dohotka troši se na državu, na sve ono što se zove zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Ja bih volio da se političari u ovom trenutku zaista skoncentriraju, ako je ikako moguće, na uštedu, i da ta ušteđena bosanska marka odmah ide na otvaranje novih radnih mjesta. Narodu bih rekao da mora, u svom interesu, na sljedećim izborima izabrati one koji će im obećati dvije stvari: jeftiniju državu Bosnu i Hercegovinu i smanjenje broja nezaposlenih. To su dva pitanja koja ja smatram da su jedini izlaz iz ove situacije, a onda ćemo kasnije razmišljati o tome treba li nam Dejton, koliko nam treba entiteta itd. Da li je članstvo u Evropskoj uniji rješenje za većinu problema koje ima Bosna i Hercegovina? Sokolović: Ima puno razloga i za i protiv. Evo, ja živim u jednoj evropskoj zemlji koja nije članica Evropske unije. Pored Norveške - gdje ja živim - ni Švajcarska nije članica EU, a to su, ako se ne varam, dvije najbogatije evropske zemlje. Mislim da ove zemlje i ne bi imale puno koristi, možda bi čak imale mnogo više obaveza, ali zemlja kao što je Bosna i Hercegovina mora obezbijediti uslove da se priključi Evropskoj uniji. Naravno, ja se ne nalazim pred dilemom kao što je to slučaj sa građanima koji žive u Bosni i Hercegovini, ali ja sam državljanin BiH i volio bih da ona uskoro postane članica evropske zajednice, unatoč svim problemima koje EU trenutno ima. RSE: Mogu li sadašnji bh. Mislim da je jedan veliki broj političara i političkih partija suviše dugo ne u političkom životu nego na vrhu političkog života u BiH. Zato bih volio da kroz dvije godine, na sljedećim izborima, narod odluči da potraži neku treću varijantu. Vrijeme je da se ta treća varijanta počne spremati sada i da ta treća varijanta počne spremati ljude za efikasno priključenje EU - jer bez fondova EU BiH ne može izaći iz trenutnog stanja. Sokolović: Postojeće varijante, tzv. Treća varijanta je neophodna, i moguća je samo uz podršku EU, i naravno, američkih prijatelja. Da li je to najavljena Komšićeva stranka ili Naša stranka? Neću da spekuliram, ali sam siguran da je potencijal za treću varijantu prisutan. Tu prije svega mislim na onih skoro 50% iz izbornog tijela koji i ne izlaze na izbore. Razočarane, nakon svega, ja ih i razumijem. Među njima, među onima koji do sada nisu ni izlazili na izbore ja vidim mogućnost jedne zaista nove, treće varijante. Ako je nema, onda se Bosni ne piše dobro. RSE: Za BiH je ipak najvažnije da provede reforme, ali, po svemu sudeći, ona to ne može sama bez autoriteta EU? Sokolović: To pokreće još jedno pitanje, a to je odgovornost EU za kašnjenje BiH u procesu evropskih integracija. Pretpostavljam da znate da postoji ideja među nekim vrlo odgovornim ljudima u Americi koji sugeriraju Evropskoj uniji da primi BiH i prije ispunjavanja svih uslova. Zbog toga što je BiH jedina evropska zemlja koja je prošla kroz strahoviti rat, koja je doživjela strašne zločine, pa se pred nju ne mogu postavljati uslovi kao pred Hrvatsku ili Srbiju. Jednostavno, treba postojati neki popust za BiH. RSE: Možete li podsjetiti na tu ideju iz SAD-a? Sokolović: Ja se sjećam, prije nekoliko mjeseci je nekoliko ljudi u Americi pokrenulo tu inicijativu, koja nije dočekana, neću reći dobronamjerno, ali nije dočekana sa punim značenjem, a to je da se Evropska unija ne može na ovaj način odnositi prema Bosni i Hercegovini. Prvi razlog zbog čega ja 'zahtijevam popust' od strane Evropske unije jeste to što je ona, kao i SAD, učestvovala u oblikovanju ovakve Bosne i Hercegovine kakva je ona danas. Ipak je Dejtonski sporazum konačno potpisan u Parizu i Evropskoj uniji je dato, preko institucije visokog predstavnika ne samo da kontrolira primjenu Dejtonskog sporazuma nego da pravi popravke i da sankcionira one koji ne sprovode Dejtonski sporazum, ili prave određene iskorake iz Sporazuma. Prije puno godina je Ured visokog predstavnika dobio tzv. Ja očekujem od Evropske unije da preko tih bonskih ovlasti sankcionira one političare u Bosni i Hercegovini koji opstruiraju ili dovode u pitanje mogućnost primjene Dejtonskog sporazuma. RSE: Sedamnaest je godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava, kao sastavnog dijela ovog dokumenta. Da li su se ostvarile namjere o izgradnji države koja će biti domovina za sve njene narode, konstitutivne i nekonstitutivne? Sokolović: Volio bih da vas ne razočaram, ali ću morati odgovoriti na malo drugačiji način. Naime, ja mislim da nijedan narod nije osjetio Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu kako je to bilo predviđeno Dejtonskim sporazumom. U isto vrijeme mora se reći da su neki predstavnici sva tri ova tzv. Vjerujte mi da političari u Bosni i Hercegovini imaju takva primanja koja čak nadmašuju primanja političara u nekim od najbogatijih zemalja svijeta - mislim u odnosu na cijene u tim zemljama. Dakle, za neke ljude u Bosni je to raj, nikada im nije bilo bolje. Ogroman dio stanovništva — ne mislim samo na nezaposlene, ne mislim na onih 20 posto koji žive u siromaštvu, mislim prije svega na ogromnu većinu bh. To je zbog toga što ovaj preostali dio, manjina, naprosto ima i vlast i novac i bogatstvo. Došli smo u jednu protivrječnu situaciju da nekima nikada nije bilo ovako dobro, dok je drugima mnogo lošije nego što su zaslužili. Sokolović: Ja se ne mogu odreći tog mog istraživanja od prije nekoliko godina i rezultata tog istraživanja. Još uvijek sam pod utiscima toga. Također sam širom Evrope održao niz predavanja o pomirenju. Ljetos sam u Srebrenici, na Ljetnom univerzitetu, govorio grupi doktoranata iz čitavog svijeta upravo na tu temu. Ja se, dakle, tog istraživanja ne mogu otarasiti - jer je to nešto što me zaokuplja, jer je to nešto što se tiče budućnosti. Ne treba zaboraviti, ne treba ni oprostiti zločine, ali jedino što nam preostaje je naša zajednička budućnost. Hoće li ta budućnost biti u različitim državama, ovako malim kakve danas imamo, ili ćemo uskoro ući u Evropsku uniju zajedno, to ja ne znam, ali bez pomirenja i bez otkrivanja da na drugoj strani, među Srbima, među Bošnjacima, među Hrvatima, postoje i oni drugi, čak mnogo bolji nego što su 'naši', mi nemamo zajedničke budućnosti. Uvjeravam vas da ću nastaviti sa prikazivanjem ovog filma koji su nedavno vidjeli i učesnici Međunarodne konferencije u Briselu. Autor: Faiz SOFTIĆ Da ne postoji škola za pisca, potvrđuje pojava novog imena u bošnjačkoj književnosti - Hazba Skenderovića. Njemu se, još na samom početku iščitavanja romana Verem, može itekako pozavidjeti na nevjerovatnom strpljenju prilikom vođenja radnje, gdje na neobično slikovit način dočarava svaku sitnicu sa pripovjednog hoda kroz bihorsko selo Trpezi, smješteno između visokih brda i planinskog seoceta — Javorove, gdje, kako kažu neki od likova iz sela Trpezi, i nema ničeg drugog do kleka i divljaka. U selu Trpezi bivstvuje stari mula-Šefto koji, kao i svaki čovjek na planeti, nije lišen meditacija, a tu, u toj skoro netaknutoj oazi života, to se da činiti nadugo i naširoko... Mula-Šefto je lik kakav rijetko srećemo u savremenoj književnosti uopšte, pogotovu u bošnjačkoj: oboružan mudrušću težaka kojem se valjalo dovijati da preživi kao i vuku u planini, istaknut na vjetrometini života i prostora — Šefto se počesto osvrće unatrag razmišljajući o rijetkim čudesima koja je gledao i za koja je čuo, ali se pita i da li je on drugim stazama života mogao hoditi — onim na kojima je bilo manje trnja i kamenja... Ipak, iako mudar, nije lišen velikih propusta jer, udovoljavajući pravilima patrijarhata i tradicije — čini pogrešne korake koji njegovu kćerku Havu, ljepoticu kojoj nema ravne u cijelom Bihoru, a ni u planini, strmoglavo odvode u ponor života. Dat će je u Javorovu za neuglednog Zeću, zarad livada i smoka i tzv. Čitajući ovaj tekst treba imati na umu vrlo vješte pripovjedne skokove unaprijed, recimo: «Sljedećih petnaestak minuta, koliko je Vrbičanima trebalo da stignu, Šefto je presjedio na jednom smrčevom trupcu ispod mutvaka. I taman kad su oni kroz vrbak zamakli u potok iza kuće, digao se i pošao polako ulaznim vratima. Sve šestoro, koliko ih je bilo, vidjeli su to, na šta je Osman kasnije, kada su odlazili niz livadu rekao: — Čim je Šefto uteko onako sa avlije ispred nas i ne poimljući da nas sretne, znao sam da će ovako biti. » Dakle, pripovjedač nam izvlači srž dijaloga koji se kasnije, poslije svega, vodio niz livadu, da bi nam bolje rasvijetlio suštinu drame koja se zbiva u trenutku. Očito je da Hazbo Skenderović nije usavršavao škole na kojim su se mogla naučiti pravila pisanja, te ne robuje klišeima i to mu, itekako, pomaže da se širokim zamasima upušta u razgranatu fabulu, i istinskim darom — održava radnju na okupu. Iz pozicije sveznajućeg pripovjedača on se, vrlo vješto, služi arhaizmima, što čini veliki broj pisaca iz Sandžaka koji su se pojavili poslije izlaska čuvenog i nagrađivanog romana Rod i dom, autora Safeta Sijarića. U više navrata pokušavao sam upozoriti na pogubnost slijeđenja Safetovog pisma, jer tako može pisati samo on — Safet Sijarić. Za svu sreću, Hazbo čini otklon i dobro se distancirao od ovakvog izazova i na jasno doziran način koristi arhaizme koji daju boju i muziku tekstu, a tekst, očito je, ne robuje istim. I na tome treba čestitati autoru! Nevjerovatnim čulom Skenderović uspijeva da radnju, u trenutku kad ona postane ne samo preozbiljna, već pomalo tužna i morbidna, okrene na humorističko-sarkastične sekvence poput velikih književnih majstora, i neodoljivo podsjeća na rano preminulog autora romana Sudbine — Miroslava Popovića. U trenutku kada pomislimo da će sve ostati u tipično arhaičnom svijetu, punom granica i dogmi, čak i u treptaju oka, on u neoromantičarsko pripovijedanje uvodi seoskog zagondžiju koji nije umakao oku mlade udovice koja ga podučava prvim seksualnim iskustvima, pa iako je na granici debiliteta, udovičina pohota ga sve češće dovodi u njenu kuću. I sve to u patrijarhalnoj sredini, u kojoj su se oduvijek zbivala čuda u zamrakama svijeta u kojem se živjelo. Hazbo Skenderović zaslužuje pristojno mjesto u kanonu bošnjačke književnosti, to je zasigurno tačno, no i da li će ga dobiti zavisi koliko će truditi da nastavi ispričavati zaboravljene priče tog najpričljivijeg kraja na zemlji — Bihora! Filigranskim vezom on nam rasvjetljava cijelu galeriju likova, od onih nemuštih i zabitim prostorom zalivenih pa do promućurnih gorštaka pred čijom bi mudrošću zanijemjeli i čuveni mislioci poput neprevaziđenog kineskog filozofa Konfučija. Posebna draž romana Verem je sami dijalog bez puno deskripcije. Još nam je veliki Andrić govorio kako jugoslovenska književnost oskuduje dijalogom; evo jednog romana koji je sav u dijalogu i to omugućava reljefnost likova, a čitaoca dovodi na mjesto radnje pa se i sam osjeća sudionikom događaja o kojim nam tako vješto pripovijeda dosad skoro anonimni Hazbo Skenderović. Nezadovoljna nevjesta Hava, svedena u đerdek sa momkom — njenim sada već mužem Zećom, ehvenjakom kakvog ni sanjala nije da može na putu sresti, a ne s njim leći, svoje nezadovoljstvo izražava šutnjom koju prosijeca ponekad njen prigušeni smijeh. No, vidjevši kakvu je djevojku dobio, u strahu da ga ne ostavi - Zeća počinje prijetiti Havi da ga mora voljeti. Vrisak Havine šutnje čuje se do Neba... Ali, ponosita Trpežanka hoće da sačuva i svoj, a i njegov obraz, jer, nije šala — kćerka je to nadaleko čuvenog mula-Šefta iz Trpezi. Ipak, zahvaljujući Begiji, koja dolazi u posjetu nekom u Javorovu, uspijeva da pobjegne u Rožaje gdje se zapošljava i počinje novi život. Skenderovićeva lukava nedorečenost čini tekst potpunijim, jer iziritiran čitalac je vrlo često u prilici da dopričava i dograđuje. Na taj način Hazbo Skenderović u potpunosti pobuđuje čitalačko-pripovjednu maštu. I, da ne bismo otkidali od kvaliteta romansijerskog teksta, nećemo se dalje baviti analizom romana, ali ga s punom odgovornošću preporučujemo za čitanje kao matricu na kojoj nastaju velika djela neprolazne vrijednosti. Kutak rezervisan za slikare U jednom od svojih romana ga spominjem, držao je školu slikanja na Skenderiji sa Sejom Čizmićem, škola i miris boja su mi se duboko u dušu utisnuli. Narcis Kantardžić Akademski slikar, rođen je 7. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Milorada Ćorovića. Ratni vihor odveo ga je u Celje u Sloveniji, gdje je stekao punu afirmaciju. Na izložbama u Londonu dobio je izvrsne kritike tamošnje javnosti, a Dervenćanima svakako godi podatak da je on jedan od naših sugrađana koji u svakoj prilici iskazuje svoju pripadnost i privrženost Derventi. Narcis planira izgradnju vikendice u Derventi i na taj način zajedno sa Izetom Đuzelom želi da podstakne razvoj likovne umjetnosti u svom rodnom gradu. He lives and works in Celje, Slovenia. The practice of painting covered with the patina of bygone eras and overgrown with the ivy of certain classical spiritualism become a lever of a repeated an most probably eternal self-examination about the artist's mission, status of works of art and the power of their declared context, especially under the conditions of the post-modernistic state of society. His brilliant sfumatto painted view of the Horizon of remote landscape marked by vertical silhouettes of stone pines reminds us of the paintings of the 15th and the beginning of the16th Century. However, his paintings are drawn to a mysterious symbolism of the north through a sinister premonition which is articulately reflected by images. There is no room for a human figure in an Arcadianlike celestial, cool and insensitive landscape. The key of images can be found in the enigmatic presence of imaginative architecture of tower filled with a clear message from a Freudian arsenal of bearers of archetype symbolism. Ostrožac, ulje na platnu , 24x18 cm, 2009. Kadrić Vrijedni, Osman Arnautović je smjestivši među korice 51 priču, 27-rice bosanskih pisaca iz tzv. BiH dijaspore, okončao projekat koji nije polazio za rukom nikom od pisaca ranije, o institucijama u Bosni danas da i ne govorimo. Najznačajniji dio te manifestacije je svakako okupljanje autora knjige od kojih je već 14 najavilo svoj dolazak. U lepezi različitih tema, pratimo i ljepotu pripovjedanja ljudi koji pokušavaju otrgnuti od zaborava događaje koji promiču, protiču, ali i nestaju. Priča se javlja kao spas, izbavljenje, način da se otrgne od zaborava, krik podsjećanja da je bilo, da se desilo, da je neko bio, činio, oljuđivao svijet kojim još uvijek protičemo. Neka ova knjiga bude da imena upamtimo, ali i da se nadnesemo nad ostala djela naših autora po svijetu razasutih: Zlatko Lukić, Ibro Suhopoljac, Stjepan Zelenika, Faiz Softić, Suvad Ćehić, Danilo Marić, Šimo Ešić, Safeta Osmičić, Antonije Nino Žalica, Ivica Vanja Rorić, Asima Smajić, Denis Dželić, Osman Arnautović, Arif Ključanin, Bedrudin Gušić, Emsura Hamzić, Goran Sarić, Fahrudin Dino Avdibegović, Ševko Kadrić, Enes Topalović, Ejub Pašalić, Rifet Bahtijaragić, Veljko Bosnić, Bajram Redžepagić, Božidar Stanišić, Idriz Saltagić i Adnan Mahmutović. Benito Hernandez i njegova žena su proveli posljednje tri decenije živeći ispod ogromnog kamena u pustinji Coahuila, 80 kilometara od granice sa Sjedinjenim Američkim Državama. On je tu stijenu prečnika 40 metara počeo posjećivati kada je imao samo osam godina. Već tada mu se toliko sviđala da je odlučio da će jednog dana od nje napravi svoj dom. Osmogodišnjaci imaju mnogo snova, ali ovaj je ostao uz Benita do zrelih godina. Prije 55 godina, osoba je mogla postati vlasnik zemlje ukoliko je dovoljno dugo živjela na njoj. Tako je Benito počeo da živi pokraj svoje stijene sve dok, 20 godina kasnije, nije postao njen legalni vlasnik. Sada je mogao da izgradi svoju kuću iz snova! Koristio je cigle i cement da bi izgradio zidove svog novog doma, a za vrata i prozore je koristio drvenu građu koju je sam prikupio. Trebalo mu je nekoliko godina, ali konačno je uspio da sagradi dom za svoju porodicu, iako je bila bez struje i sanitarija. Koriste obični šporet na drva kako bi kuhali hranu, a vodu uzimaju sa lokalnog izvora. On i njegova porodica se bave skupljanjem smole sa biljke Candelilla, koja se uglavnom koristi u žvakaćim gumama i nekim kosmetičkim preparatima. Međutim, preko zime Candelilla ne proizvodi mnogo smole, a i izvor vode se često zna smrznuti. Iako su jedina porodica koja živi u toj usamljenoj oblasti, žena i on ne žele da napuste dom u kojem su odgojili sedmero djece. Milioni genija su umrli u anonimnosti nikad ne razvijajući svoj genij. Da bi se genijalnost pokazala, ispoljila, treba sa genijem raditi, toliko dugo dok ne postane sposoban da može sam nastaviti i ispoljiti svoj dar, talenat. Inače je talenat, po pedagoškim principima kod uobičajene obuke 5%, sve ostalo je uporan, istrajan, pedagoški osmišljen rad. Ovaj dječak je genije, ali uz pomoć odraslih on j egenijalnost ispoljio na zadivljujući način. Juče je u 93 godini života u vječnost otišla Vera Crvenčanin Kulenović, prva jugoslovenska rediteljka Neka ovo bude sjećanje i opraštaj SKENDEROVA TRAJANJA Uz stogodišnjicu, rođenja Skendera Kulenovića 2010. Ševko Kadrić Vera Crvenčanin, Foto Š. Kadrić Vera Crvenčanin, je rediteljica koja je izgradila ime i karijeru prije nego je postala Kulenović, tačnije kad je svoj životni put spojila sa Skenderovim i njim koračala naredne 33 godine, koliko su koračali zajedno. Godine, Skender je otišao u vječnost i legendu, ona nastavila svoj put sama. Gledam krhku, ali krepku ženu plave kose, gospodarasta izgleda, blaga pogleda i britke misli, ćaskamo o Skenderu, ali se raspitujem i o njoj. Šimo Ešić, njen izdavač, me nenadno u priču uveo, ostavio me da joj na štandu pravim društvo, on imao obaveza. Zagleda se u mene za pitanje ne pripremljena, klimnu glavom i nasmija. Skender je iz Bosanskog Petrovca, prvo otišao u Sarajevo u gimnaziju onda u prvom razredu prešao u Travnik. Studirao je u Zagrebu a u rat otišao 1941. To je ono što se o njemu već zna, međutim Verina priča ugniježdena na preko 400 stranica, na tom životnom putu pravi odmore, susreće se sa ljudima, pjeva životu, revoluciji. Scenario vjerovatno negdje u podrumima i laticama čeka bolja vremena, ona ih nema kad čekati, život poput pješčanog sata ističe. Odlučila se za knjigu. Jednim dugim komadom tog puta smo išli zajedno, meni najdražim, ovo sam morala prirediti, napisati, dopisati. Potiskivala sam ono što je intima, naš život, čitaocu priredila ono što je kulturno dobro svih nas a Skender to znalački zabilježio, otkinuo od zaborava, dao mu angažiran smisao, govori Vera kao da se za pozornice priprema na kojoj će pred publikom reći ovo, ali i dodati još što-šta. ŠEVKO Kadrić U Beogradu je još uvijek u toku izložba Nesima Tahirovića ista ona koju sam u prilogu opisao, velikog slikara neobičnog kolorita i kompozicije u neobičnu materijalu. Nesim Tahirovi ć, FOTO Š. Umjetnine Nesima Tahirovi ć a sretao sam na naslovnicama Bosanske riječi, po listovima i časopisima i ko zna zašto u glavi stvorio sliku i o slikaru i o njihovom nastajanju. Kasnije će mi Nesim reći da četerdeset godina već traži svoj put u umjetnosti, počeo je crtanjem linija a onda ozbiljnom studijom primitivne umjetnosti Azije i Afrike, posebno maski ratnika i vračeva. Boje, forme pravljene da prikriju lice i dio tijela i danas vrište čudnom zagonetnošću nagoneći nas na odgonetanje, ko, kako, zašto, objašnjava skrećući pažnju na umjetnost koja ga nosi i inspiriše. U toj umjetnosti sam vidio ono što je bilo ali i ono što dolazi, nastavlja izazvan, izazivajući mene. Umjetnik govori da čovjek danas živi brzo, usko specijalizovan za nešto malo iz čega se ne vidi cjelina, otuda on u svojim radovima sintetizira grafiku, skulpturu i sliku, iskustvo enformela, optičke umjetnosti i instalacija, praveći ne izložbu već hram. Pojavljivanjem u Kolegijumu artistikumu sam čulima osjetio miris tamjana, indijskog drveta, svijeća raznih aroma, u programu primjetio V e č e molitve za Srebrenicu, Ve č e duhovne indijske muzike. Originalnim umjetničkim izrazom, Tahitović kao da i ne nudi već viđenu umjetnost, već otkriva novu, umjetnost satkanu od metalnih limova, drvenih ploha i čavala koji materiju skladno i svojski uvezuju u cjelinu. Boje materijala, ali ponegdje i nadodate, naglašavaju formu, svjetlo i sjene, silazeći sa zida, šetajući prostorom govoreći nam o nama i sebi, pozivajući na ono najljepše u oboma. Hram umjetnosti, Nesima Tahirovića, neponovljivim umjetničkim izrazom, porukom humanosti i sklada, ljubavlju i pomirenjem kao da nudi upravo to, ono jaljepše u nama i bićima pravljenim Nesimovom dušom. Smrt gospodina Redžica doživljavamo kao veliki i nedoknadiv gubitak za državu Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane. U današnjem vremenu u kome je nacionalno jednoumlje pa i politički totalitarizam naša svakodnevnica, gospodin Redžic je bio vizionar i istinski demokrata čije se mišljenje cijenilo i duboko poštovalo. Zajednički imenitelj njegovog životnog djela može se u kratkim crama sažetii kao izuzetno visok doprinos jačanju svijesti bosansko-hercegovačkog bića i identiteta i adekvatnog pozicioniranja Bosne i Hercegovine kao države. Za razliku od mnogih bosansko-hercegovačkih intelektualca koji su se stavili u funkciju promocije usko-nacionalnih interesa koji često korespondiraju sa nacionalizmom, šovinizmom i svim oblicima destrukcije bosasnko-hercegovačkog atributa akademik Redžić ostao je dosljedan ideji jačanja B-H kao multietničke i multikulturalne države. Hrabro je kritikovao politčku vlast, duboko svjestan da se ista ponaša neodgovorno i provodi politiku usko-stranačkih centara političke moći. Djelo akademika Sulejmana Redžića je ostavilo neizbrisiv trag u našim sječanjima i služit će kao vodilja svim onim snagama u BiH koje se bore za istinske vrijednosti koje krase bosansko-hercegovačko društvo. Predsjedništvo Stranke dijaspore BiH www. Skoro sam pio kafu kod prijatelja, i dok smo mi ćaskali uz miris kafe, ispred nas na velikom TV ekranu njihov 10-to godišnji sin je ubijao ljude, jednog za drugim i tako duže od sat vremena. Reagovao sam podsjećajući ih da nije riječ o igrici već pedagoškom metodu sticanja rutine u obalvjanju izvjesnih aktivnosti u ovom slučaju ubijanja ljudi. Pokušali su ga prekinuti, ali on ih je podsjetio da su mu to oni kupili i da ga malo poena ubijenih dijeli od prelaska u veći razred kvalifikovanijeg ubice. Da tragedija bude veća, roditelji dječaka su protjerani, samo slučajno preživjeli Bosanci a figure ubijenih ljudi na ekranu i previše upravo na njih liče. Ručno tehničko čudi I-fon potpuno mijenja psiho-socijalnu strukturu mladih ljudi i to nije problem lokalni već planetarni. Mladi iz Centar partije u Štokholmu su izašli sa idejom da se škola potpuno ukine. Ni to nije novina, jer škola u odnosu na igrice, fb, porno stranice i sl. U svakom slučaju promišljajmo šta će se desiti sa svijetom za narednih 5-10 godina, ukoliko je ovih proteklih I-fon godina dalo takve drastične rezultate na psiho-fizičkoj destrukciji mladih ljudi. Slijede prenešeni tekstovi o igricama i neobičnu seksualnom takmičenju osnovaca!!! Igrači mogu da biraju između različitih vrsta oružja, uključujući pištolje i automatske puške, a gađaju se mete koje su ponekad u obliku mrtvačkih kovčega. Objavljivanje igrice izazavalo je buru negodovanja u američkoj javnosti. Kritičari smatraju da igrica šalje problematičnu poruku i da je objavljena u najgorem mogućem trenutku. Kako mogu da budu toliko neosjetljivi i da ne shvataju težinu onoga što rade? Nude vježbu u pucanju koja počinje sa uzrastom od četiri godine i gađanje mrtvačkih kovčega. Predsjednik SAD juče je izjavio da će uskoro zatražiti od Kongresa usvajanje novog federalnog zakona o kontroli naoružanja. Obama je rekao da je jedna od ideja koje se razmatraju zabrana posjedovanja svih vrsta poluautomatskog naoružanja i okvira u koji staje veliki broj metaka. Pobijedila je djevojčica, koja je u mjesec dana imala sto seksualnih partnera - ispričala je Buljan Flander. To se dogodila u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi čiji su učenici 8. Poslali smo tu učenicu na tretman kako bismo ju uvjerili u prave vrijednosti ponašanja - rekla je psihologinja. Prema njenim riječima, slučaj je preuzela kada je šteta već odavno bila počinjena. U više susreta s djevojkom radila je na tome kako bi joj ukazala da se nije potrebno dokazivati na takav način i da se samopoštovanje ne mjeri brojem seksualnih partnera. Djeci treba usaditi druge vrijednosti, neke druge heroje. Ona ne smiju težiti popularnosti kroz seksualnost i nasilje - dodala je Buljan Flander. Sinoć je, poslije Štokhoklma, ipak najveselije bilo u Klidinge centru za slobodne aktivnosti omladine. Pratim veliku predstavu u Štokholmu i očekujem trenutak izbora najbolje glumice i evo ga. Bez velike dramatike, voditelj, poslije prikazivanja likova nominiranih žena izgovara Nerminino ime. Nermina srećna, snažna kao prava diva, ustaje, prima nagradu govori... U jednom od tih konvoja je pristigla i porodica Lukač. Pratim video isječke filma i o filmu na kojima se u različitim ulogama i različitim povodima pojavljuje glumica Nermina i reditelj Gabrijela Pichler. Na jednom se pojavljuju pred promociju filma u Švedskoj, najalvjujući filmski festival u Veneciji. Zatim se javljaju iz Venecije oduševljene premijerom i uspjehom a onda gledam i atmosferu i radnju sama filma u kom Nermina suvereno nosi ulogu glavne junakinje krčeći put kroz prašumu segregiranog društva ali i živeći jedan neponovljivi život, ovog puta glavne junakinje. Podsjetimo Nermina je rasla u Nyvangu, obrazuje se za nastavnika slobodnih aktivnosti, ali je jedan dan zazvonio njen telefon. Prijatelj joj je predložio da se prijavi na audiciju za film koji će se snimati baš u nejnom malom gradu u Skone. Poslije razgovora, nešto je u meni govorilo, dođavola, to moraš probati, govori Nermina, danas već glimica filma koji priča svoju priču i kupi filmske nagrade. Kad je bila mala sanjala je da bude policajac ili vatrogasac, glumci su za nju bili posebno odabrani ljudi, o tom nije smjela ni sanjati, ali eto desi se. Dobro znala je gledati i filmove, zapravo ne baš filmove ali ono što oni ostavljaju na licima ljudi. Kad bi se porodica okupila oko televizora i gledala film ona bi krijući posmatrala njihova lica, agresiju, himor, svi osjećaju su bili na licima ispisani. Planova ima, al isad je vrijeme nominiranja, vrijeme festivala i to je ono čim je trenutno Nermina ponajviše zauzeta, film živi svoj život, Nemina se gnijezdi u svijetu filma. Kutak rezervisan za slikare Slikar koji zna upredati priču u boju i boju u priču, svjetlo nadrediti sjeni, istaknuti sklad prirode i ljepotu slikanja. Bravo Ibrahim Novalić Rođen 31. Aktivno se bavi slikarstvom od 1981. Član je ULUBIH, od 1993. Boravio u mnogim evropskim zemljama izlagajući samostalno i grupno. Ilustrator je brojnih, poznatih književnih djela. Živi i rad i u Mostaru. Actively engaged in painting, since 1981. He is member of the association ULUBIH's, since 1993 the Association of Artists of Mostar and in 2003 got the status of a prominent free artists. He was in many European countries, exhibited independently and collective. He is the ilustrator of numerous, well-known literary works. He is living and working in Mostar. Ibrahim Novalić : Put moj-putem starih gradova, ulje na platnu, 80x60 cm, 2008. Ibrahim Novalić je rođen 31. Aktivno se bavi slikarstvom od 1981. Član je ULUBIH-a i Društva likovnih umjetnika Mostara. Već trideset godina izlaže samostalno i kolektivno u BiH i inostranstvu. Ilustrirao je velik broj književnih djela. Živi i radi u Sarajevu i Mostaru. Ono u fragmentima i segmentima, kao kroz leće, prizme, optičke instrumente, reflektorski obasjava ono što slikar želi izložiti pogledima. Novalić je slikarski svećenik svjetla. Svjetlo je na svakoj slici dominanta, ili barem najznačajniji akcenat. Vidljiva je ukupna površina slike, ali primjereno autorskoj zamisli i cilju, vrlo odmjereno i kontrolirano, estetski cjelishodno, svjetlo donosi ono do čega slikar najviše drži. Na svojim pejzažima, Novalić formira više planova kojima artikulira prostornu dubinu slike do mjere, pa je sasvim slobodan u eksplikacijama svoje zamisli o mogućnostima slike u idejnom i estetskom nivou slikarskog progovora. Većina tih pejzaža su slike koje izgaraju u karakterističnom svjetlu hercegovačkog podneblja: neba i ljepote okruženja koje tvori hercegovački pejzaž. Novalićev pejzaž, nije elementarna i surova ljepota stjenovitog i krševitog hercegovačkog podneblja kao na slikama Lazara Drljače. Novalićev pejzaž, iako prepoznatljivo hercegovački, čista je i estetizirana vizija protjecanja vremena i čovjekovog prisustva kao života, patine koju je na stijenama kao svoj trag ostavilo vrijeme, kao na njivama s obrađenim zemljištem, čovjekov rad. U širokom rasponu od realističke slike do fantastičkih elemenata i akcenata, vidimo, kako je smisleno, duboko i visokoestetizirano, slikar Novalić proniknuo mogućnost i na slikama donio karakterističan hercegovački pejzaž ranije neviđen na taj način. U tom smislu, Novalić je i slikar lirik, duboko osjećajni akter koji vjeruje kako ljepota može biti uprizorenje i upozorenje, dozivanje svijesti i savjesti. Ljepota može biti čovjekov put. Senadina Lavica, profesor na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, Magazin 'Dani', 11. Na osnovu cega to tvrdite i mislite li zaista da ovaj Kongres, odnosno oni koji su bili prisutni, imaju tu snagu? Lević: Naravno da je opravdan proces emancipiranja ljudi i naroda od bilo kakvih formi ugnjetavanja i potcinjenosti. To Bošnjaci moraju proci kao i drugi evropski narodi, ali ne smiju zanemariti institucije države Bosne i Hercegovine preko kojih mogu ostvariti svoje interese. Pored toga mogu razvijati i nevladine institucije. Primarno je da Bosnu kao cjelinu imaju u svijesti i da ne dozvole da ih neko pretvara u objekt licnog profita. Bošnjaci nikako ne smiju pristati da ih zatvore u jedan mali prostor i nametnu im srednjevjekovne principe života. Tada imate jednog vodu ili vladara, jednog vrhovnog sveštenika, jedan jezik, jednu istinu i njezinog posjednika u liku naroda. Ceric i njegovi svebošnjacki sabornici svode bošnjacki narod na jedan geto i time pripremaju najvecu opasnost, naime, cin samootcjepljenja Bošnjaka od Bosne i Hercegovine u neku malu muslimaniju. To se može pojednostaviti u iskaz: jedan vodja, jedna vjera, jedan narod na jednoj teritoriji. Na taj nacin, medutim, ostvaruje se put i za otcjepljenje RS od BiH. To je drugi dio projekta uništenja Bosne i Hercegovine. Tako se otvara prostor da iskrsne velika Srbija na tlu Bosne i Hercegovine i mala muslimanija koja vrlo brzo u toj konstelaciji nestaje. Neki naivci ce govoriti kako je ef. Ceric veliki musliman koji na razini real-politike uzima ono šta može kao da vec ne postoji država Bosna i Hercegovina. Dakle, u ovome procesu getoizacije Bošnjaka samo su dobitnici velikosrpski projektanti. Ali, mi ne prihvatamo da se ilegalno otcjepljenje RS na ovaj nacin ucini legalnim. Ne zaboravite da na Bošnjackom saboru 1993. Ðavolski Owen-Stoltenbergov plan je zanemario gradJanski Ustav Republike Bosne i Hercegovine te umjesto gradJana kao centra ustava uveo tri naroda i pripremio im tri teritorije. Danas nas niko više na to ne može prisiliti. Bošnjacki intelektualci su rekli da nisu saglasni sa podjelom Bosne na tri republike. Niko više ne može Bošnjacima pricati da nije bitno kolika je država, vec da je duhovno velika. Pa to nema nikakve veze s islamom i muslimanima. Muslimani ne razvijaju koncept teritorijalizacije duhovnosti. U tome, ustvari, prepoznajemo hrišcansku crkvenu doktrinu, neku vrstu ¨kanonskog prava¨ Srpske autokefalne pravoslavne crkve, svetosavlja, o teritorijalizaciji duhovnosti. To je autokefalna, svetosavska doktrina o državi jednog i samo jednog naroda. Možda nesvjesno, Ceric primjenjuje doktrinu svetosavlja sa svojom tezom da je tamo gdje su muslimani on koristi termin Bošnjaci muslimanska teritorija. Sjetimo se kako su M. Ekmecic i drugi velikosrpski ideolozi iskoristili stavove Alije Izetbegovica iz njegove 'Islamske deklaracije'. Nadam se da ce muftija Zukorlic biti mnogo odgovorniji nego što mu to dopuštaju Ceric i njegovi sabornici u pitanjima oko Sandžaka. Plašim se da nekim naivnim geostratezima nije još jasno da ukoliko bi se Republika srpska otcijepila od Bosne i Hercegovine, to ama baš nikako ne znaci da bi se u toj geopolitickoj igri i Sandžak otcijepio od Republike Srbije. Naprotiv, za to Sandžak nema nikakve šanse! Cericeve neodgovorne izjave i njegov kongres, mogu pomoci da se ta srpska država potpuno osamostali — i zato vas ne treba cuditi što mene iz entiteta Republika srpska neki ekstremi etiketiraju i nastoje omalovažiti. U cemu, po Vama Svjetski bošnjacki kongres predstavlja opasnost za obezvrjedivanja legitimnih institucija sistema? Pritom, trebamo imati jasnu svijest da je Dejtonski ustav Aneks IV , ilegalan, te da on kao perverzni okvir perpetuira ovakve pojave. Samo se u njemu mogu pojavljivati saborovanja i kongresi koji hoce da ureduju sistemom. Smatram da ce u dejtonskom okviru biti još vecih udesa i derizornih parainstitucionalnih djelovanja - sve dok se ne dodje do legalnog ustavnog okvira za državu Bosnu i Hercegovinu. Ne može nikakav ustav uvažiti da se nasiljem i genocidom u jednoj državi nametne etnicki srpski entitet! Možemo krenuti sa zahtjevima za promjenu imena entiteta i otpocinjanje ustavne reforme na osnovama legalnog Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Moramo biti aktivni u povratu primjene odredaba Internacionalnog prava za državu Bosnu i Hercegovinu i poštivati princip legaliteta. Nije li na neki nacin ovolika prašina oko održavanja Svjetskog bošnjackog kongresa skretanje pažnje s puno vecih problema u BiH, a to je sporazum Dodik-Lagumdžija odnosno zakoni koje su oni uputili u parlamentarnu proceduru i koji bi vec ovaj mjesec mogli biti usvojeni, što je puno opasnije po BiH i od Cerica i od njegovog kongresa? Lević: Ne radi se o skretanju pažnje, nego o mnoštvu negativnih dogadaja oko nas. Bošnjaci moraju zaustaviti sa svoje strane sve antibosanskohercegovacke pojave i procese, a primarno one koje dolaze iz njihovih redova. Ne želim da produ zakoni koji su opasni po Bosnu i Hercegovinu. Nadam se da nece. Sjednici su prisustvovali predsjednik UO Ahmed Bosnić, te članovi UO Amila Omersoftić, Slobodan Stajić, Semir Osmanagić i Zekerijah Smajić. Odsutni su bili članovi UO Mahir Hadžiahmetović, Vlastimir Mijović i Ferid Jašarević. Konstatovano je da je više od 400 volontera iz 50 zemalja svijeta volontiralo u Visokom što je sjajan uspjeh. Četveromjesecna akcija je prošla bez incidenata. Radit će se na pet piramida, prahistorijskom Podzemnom labirintu Ravne i kompleksu tumulusa u Vratnici. Među učesnicima će biti dr. Hurtak SAD , dr. Desiree Hurtak SAD , dr. Semir Osmanagić BiH , Klaus Dona Austrija , Philip Coppens Velika Britanija , mr. Domagoj Nikolić Hrvatska , profesor Paolo Debertolis Italija , dr. Slobodan Mizdrak Hrvatska , dipl. Goran Marjanović Srbija , dipl. Janez Pelko Slovenija , dr. Meg Blackburn SAD , Arthur Faram SAD , te arheolozi Fondacije u 2013. Naglašeno je da se uz istraživački karakter potencira i turistički značaj ovih konferencija. Konferencija je okupila više od sedamsto posjetilaca koji su u Little Rock Arkanzas, SAD doputovali iz svih krajeva svijeta — Australije, Rusije, Brazila, Njemačke, Kanade i drugih zemalja, te svih američkih država. U konferencijskoj dvorani luksuznog hotela Duble Tree Hilton moglo se čuti petnaestak iznimno zanimljivih predavanja. Pet glavnih predavača, koji su vodeći svjetski nezavisni istraživači fenomena iz drevne istorije — dr. Semir Osmanagić, Graham Hancock, David Childress, John Mayor Jenkins i Jon Van Ayken, održali su po dva dvosatna predavanja tokom četverodnevne konferencije. Ubjedljivo najveće interesovanje učesnika ovog skupa izazvala su predavanja dr. Osmanagića, oba po završetku popraćena ovacijama i višeminutnim aplauzom. Tokom čitave konferencije učesnici su dr. Osmanagiću čestitali na inspirativnom izlaganju, radu i upornosti na istraživanju bosanskih piramida te mijenjanju svjetske historije. Nakon oba predavanja učesnici konferencije su u redu čekali kako bi im dr. Osmanagić potpisao neku od svoje tri knjige o drevnoj civilizaciji Maya, fenomenu piramida u svijetu i bosanskim piramidama, te o njegovom eksperimentu sa šest profesionalnih čitača Akashe. Iskazan je veliki interes za posjetu piramidama u Bosni, kao i učešću u dva sedmodnevna događaja koje će 2013. Zaključeno je da su vrijednosti u posljednjih pet godina nepromijenjene: temperatura zraka je 12,5 stupnjeva u svim sekcijama tunela, vlaga iznosi 85%, elektromagnetna zračenja su 28 kHz frekvencije, ultrazvuk je 28-33 kHz, prisustvo kisika je idealnih 20,4 %, nema otrovnih plinova. Održavanje originalnih uslova je iznimno važno za funkcioniranje tunela. Kontinuirano kretanje čistog zraka obogaćenog visokom koncentracijom negativih iona u podzemnim tunelima djeluje ljekovito na ljudski organizam i to je razlog velikom broju svjedočanstava posjetilaca labitrinta o izliječenjima različitih oboljenja. Do sada je Fondacija otkrila 940 metara postojećih tunela ispod piramida. If you no longer wish to receive this email you can Prema izmjenama zakona o elektroničkim komunikacijama iz 2011. Danas 49-godišnja Sanda Dubravčić-Šimunjak, hrvatska je klizačica, koja je svjetsku slavu stekla 1984. Na Europskom prvenstvu 1981. Završila je medicinski fakultet i postala uspješna liječnica, također i internacionalni sudac za umjetničko klizanje. A nakon gotovo trideset godina, ponovno je stala na led! Vrijeme leti, Olimpijada u Sarajevu je stvarno bila nešto specijalno. Na neki način samo paljenje olimpijskog plamena je bila kruna te cijele moje klizačke karijere, kaže Sanda. Glavni grad je jedini koji je u BiH obuhvaćen ovim istraživanjem. U nekim njegovim dijelovima, poput naselja Otoka, dnevna vrijednost najsitnijih lebdećih čestica dostigne i alarmantnih 470 mikrograma po kubnom metru, prenose agencije. Ljubičaste tačke, koje označavaju koncentraciju PM10 veću od 100 mjernih jedinica zagađenosti, od većih gradova imaju Skoplje i Tetovo u Makedoniji, dok u gradove sa koncentracijom iznad 75 jedinica spadaju Sofija, Plovdiv, Bitolj, Veles, Solun, Temišvar, Krakov. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da izloženost najsitnijim česticama povećava rizik od mnogih hroničnih i akutnih respiratornih bolesti djece i odraslih. Podaci SZO-a kažu da se sa smanjenjem čestica PM10 sa 70 na 20 mikrograma po kubnom metru smrti povezane s kvalitetom zraka mogu smanjiti za 15 posto. Piše: Denis Dželić Ruke položene na koljena, tijelo malo istureno naprijed kao da želi ući u foto-aparat. Košulja na kockice zakopčana do grla, na nogama gumene čizme. Čisti dječiji osmjeh pomalo zagonetan. Ne raduje li se on to budućem životu, njegovim čarima, njegovom izazovu? Fotografisanje je za dječaka veliki događaj posebno u posljeratnim, gladnim pedesetim godinama. Oči se ne vide. One su skrivene iza nasmijanog lica. Reklo bi se da to nije bio neki profesionalac. Tko je tada imao foto-aparat? Možda neki slučajni prolaznik kome je ostao još jedan snimak na filmu pa je htio da ga iskoristi slikajući siromašnu dječurliju po dvorištu. Možda neki poznanik koji je htio da se pohvali svojim foto-aparatom? Odgovori na to pitanje bit će zaključani ključem zaborava. Znaš li svoju sudbinu dječače? Da li bi se on onako bezbrižno smijao da je znao šta mu je ona pripremila? Zar će na njegovom čistom licu ostati trag karmina sa usana žena sumljivog morala? Zar ćeš droljama i konobarima recitovati poeziju, zar ćeš bisere bacati pred svinje? Zar će ga vrijeme zgužvati kao šatorsko platno? Zar će njegove nožice hodočastiti po danskim pustarama i fjordovima? Zar ćeš se kao pustinjak kriti u betonskom kavezu bježeći i bojeći se ljudi? Zar ćeš se bojati svojih misli? Zar će njegovo srce biti zatrovano mržnjom i hraniti se ironijom i sarkazmom? Zar će njegove oči presušiti? Zar će njegova duša biti ubijena i kao sasušen list lebdjeti? Zar će njegove uši samo blues slušati? Zar će biti usamljen kao cvijet maka u polju pšenice? Zar će drugovati i razgovarati sa cvijećem? Zar će mu jedini prijatelji biti zaklopljeni među koricama knjiga? Zar će njegove male ručice napisati nekoliko potresnih pripovjedaka? Kad bih mogao uvući se u fotografiju, ući u vremensku rupu, vratiti se u ono vrijeme kad su ljudi bili ljudi a ja dijete. Rupa je smisao života. Na nju izlazimo, u nju trpamo hranu, u njoj se plodimo i u nju nas zakopavaju. Cio kosmos će završiti u crnoj rupi. Ispuni mi rođendansku želju i vrati me u djetinjstvo jer samo tad sam imao želje. Vrijeme jednom mora stati! Oh Bože, zaustavi vrijeme i zavrti unazad planetu! Zar je foto-aparat moćniji? On može zaustaviti vrijeme! Foto: Anadolija SARAJEVO - Moj amidžić Džemal Bijedić je ubijen, kaže u razgovoru za agenciju Anadolija AA bivši generalni konzul Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ Bahrudin Bijedić, govoreći o smrti svog poznatog rođaka, bivšeg predsjednika... Saveznog izvršnog vijeća SIV , odnosno premijera bivše Jugoslavije. Džemal Bijedić poginuo je u avionskoj nesreći na današnji dan prije 36 godina, 18. Zajedno sa njim poginula je njegova supruga Razija, te još šest putnika i članova posade. Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju. Zbog navodnih loših vremenskih uvjeta, avion je udario u sami brda Inač, na planini Lisin iznad Kreševa, prepolovio se i eksplodirao. Između brojnih činjenica izdvaja se ona da je tadašnji šef tehnike u bazi Jugoslavenske narodne armije JNA , koji je prvi stigao na mjesto nesreće, rekao kako je ''visinomjer namjerno bio namješten da pokazuje visinu 20 metara veću od stvarne''. Misterija ove nesreće do danas nije potpuno riješena. O tome govori niz elemenata, pa i neki podatci iz Vojvodine upućuju na to. Ubijen je jer je bio logičan nasljednik i pretendent na Titovo naslijeđe i funkciju. Bio je najafirmiraniji državnik Jugoslavije u svijetu. Imao je tri mandata kao premijer Jugoslavije, a Tito ga je jako volio i poštovao. Ubijen je zbog toga, ali i drugih razloga. Džemal je, naime, bio veliki Jugoslaven, veliki Bosanac, bio je veoma zaslužan za afirmaciju i ravnopravan tretman muslimana Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. On je bio ledolomac u procesima afirmacije muslimana kao ravnopravnog naroda u Jugoslaviji'', govori Bijedić za AA. Dodaje da su Džemalu Bijediću mnogi zamjerali insistiranje na tome da se muslimanima u Jugoslaviji, odnosno Bošnjacima, prizna status naroda. Naročito Svetozar Vukmanović Tempo, vrh JNA i neki drugi ljudi koji su ga kritizirali. On je to s indignacijom odbijao, vrlo efikasno i efektno'', pojašnjava Bijedić. Prema njegovom mišljenju, Džemal Bijedić je, bez daljnjeg, bio žrtva snaga koje su htjele reafirmirati takozvanu ''veliku Srbiju''. Ideja velike Srbije i centralizacije Jugoslavije na način proširene Srbije, to su bile ambicije i tada, ali malo skrivenije. Došle su maksimalno do izražaja tokom Miloševićeve strahovlade'', napominje on. Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti, 23. Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mi je o vrhovima JNA. Bez daljnjeg, on je predosjećao smrt. Međutim, ja mu nisam postavio odgovarajuća pitanja da bi to razjasnio. Naime, bio sam zblanut tim njegovim tvrdnjama. Nisam tražio da dalje elaborira svoje tvrdnje, jer nismo bili sami u vikendici'', ističe Bahrudin. Napominje da takvi slučajevi ne mogu zastarjeti i da bi trebalo doći do obnavljanja istrage i rekonstrukcije. Na sličan način kako se danas utvrđuje istina o smrti palestinaskog lidera Jasera Arafata ili bivšeg turskog premijera, rahmetli Turkguta Ozala. Bijedić nije bio jedini predstavnik bošnjačkog, muslimanskog naroda koji je u 20. Naime, pod nerazjašnjenima okolnostima 29. Prema relevantnim prikazima, Spaho je vozom otputovao za Beograd i u hotelu ''Srpski kralj'' poručio kahvu, koju je odmah popio ''i za sekundu bio mrtav''. Smrt je prikazana kao prirodna, ali kasnija saznanja upućivala su na to da je Spaho otrovan jer se protivio podjeli Bosne i Hercegovine, a koja se pripremala tokom pregovora između dr. Dragiše Cvetkovića i dr. I, zaista, pregovori su završeni potpisivanjem Sporazuma i Uredbom o Banovini Hrvatskoj. Tim dogovorom BiH je praktično bila nestala do obnavljanja državnosti na zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. Husnija Kamberović u političkoj biografiji Mehmeda Spahe piše da su politički lideri Bošnjaka ''život završavali brzo i pod prilično nejasnim okolnostima''. Smrt Mehmeda Spahe je prva u tom nizu. Kasnije će Bošnjaci izgraditi nekoliko predstava o zavjerama protiv njihovih lidera. Spahu je slijedio Džemal Bijedić, koji je 1977. Zatim slijedi smrt Hamdije Pozderca 1988. Okarakterizirana je kao zavjera koje je on bio žrtva'', napisao je Kamberović. Profesor Kamberović dodaje da je Bijedić poginuo u vrijeme ''prilično oštrih kriza u političkom vrhu bivše Jugoslavije''. Prenosi se kako je Bijedić pred smrt u povjerenju govorio da će ga ''ubiti'' zato što ''puno znam''. U sličnu priču se uklapa i smrt Hamdije Pozderca. Njega su neki već prozvali ''šehidom'', mada bi to bilo jako teško dokazati. Međutim, nesporno je da je ''Afera Agrokomerc'' dovela do Pozderčeva političkog pada, a zatim i do iznenadne smrti početkom aprila 1988. Bahrudin Bijedić slaže se s ocjenama da su lideri Bošnjaka, koji su pokazali političku sposobnost i snagu, uglavnom ubijani u 20. Ravnopravnost muslimana kao trećeg naroda po brojnosti u Jugoslaviji bio je izazov za nacionaliste i pretendente za kontrolu nad Jugoslavijom. To se može dovoditi u vezu'', zaključuje Bahrudin Bijedić. Naime, pod nikad dovoljno istraženim okolnostima, 28. Pod misterioznim okolnostima srpska vojska je zaustavila vozilo UNPROFOR-a u kojem se nalazio Turajlić. Francuski vojnici tada su otvorili vrata transportera, a jedan od vojnika ispalio je rafal u Turajlića. Iako je riječ o visokim zvaničnicima, nikad niko nije odgovarao za ova ubistva. « Sinija » Ševko Kadrić. Ne ispustih je do kraja. Dojmila me je snažno. A onda u mislima potražim lik. Sjećam ga se dobro. Sreli smo se na Sajmu knjige u Sarajevu. I odlučih da ga bolje upoznam. Pročitah nekoliko stranica jedne. Mašta mi bi dobrano zagolicana. Sjetih se tada jednog razgovora koji je Halil Dzananović, publicista i poeta visprena, vrcava duha, vodio sa Ševkom prije izvjesnog vremena. To me, na neki način, podmlađuje i vraća u djetinjstvo, a svaki povratak košta, pogotovu ako je karta pri polasku kupljena u jednom smjeru. Bez obzira na to, predpostavimo da sam se vratio autostopom, ili, čak što više, da se ja nisam nigdje vratio, jer nisam nikad dovoljno odrasta'o da bih mogao putovati. Zato mi ovaj naš eglen uzrokuje blaži nagoviještaj treme, dok se pozdravljam sa nastavnikom, profesorom, pedagogom, književnikom, piscem iz sjene. Mada te neki pokušavaju zaboraviti i prije nego su te upoznali, ili, u najmanju ruku tvoje brojne knjige na kojima dominiraju poruke naših autohtonih predaka, odnosno stećke, malkice prefarbati iskreno žalim, ne tebe prijatelju, već nevješte molere u prilagodljivo smirujuću boju, koja ide u tonalitetu s kajdama melodija frulaša i sretnih stada što bezbrižno pasu, svoje na svom, za svog gospodara, koji nebeskom nježnošću izmuza prikupljeno mlijeko i stadima obećava još bolje s ukusom ne ograničnosti pašnjake. To se poodavno dešava, ali se prilično pohasilo odkako su čuli da je još dvije djelatnosti penjač na planine, inače i slikar, nacrtao djeci krila i pojasnio im kako da krenu s bojenjem neba... Ali, da krenemo uz olakšavajuću okolnost, pomalo vrcljiv vic kaže: Čovjek je najkomplikovanija mašina koju svaka budala zna napraviti. Nikad u ljudskoj h istoriji odgoj i obrazovanje novih generacija nije tako i toliko bilo dovedeno u pitanje kao danas, nikad čovjek nije toliko nonšalirao pripremanje novih generacija za život i tu svetu dužnost prepuštao drugima, kao danas. Činjenica da od 8 miliona Šveđana, njih 2,5 žive kao samci samo podkrijepljuje činjenicu neodgovornosti prema potomstvu i njegovo prepuštanje nekom drugom. Prisjetimo se načas odgoja naše generacije, roditelji odrađivajli svoj dio odgajanja, društvo svojim vrijednosnim orijentacijama dopunjavalo, škola obrazovala. U prostoru izrazite zaostalosti i nepismenosti, osnovno obrazovanje smo bili podigli na nivo obaveznosti, srednje se približavalo tom nivou, svi veći gradovi su postajali univerzitetski centri u pravom smislu te riječi. Bilježim da je Bosna i Hercegovina 1939 godine imala oko 2000 pismenih žena, 1992 godine je imala toliki broj specijalista, magistara i doktora nauka, među ženama. I ponovo neću na tome da poentiram. Odgoj i obrazovanje su bili direktni, bez radija, Tv-a, telefona, interneta, I-fona i svih mogućih čuda tehnike koji su se danas ubacili između odgojitelja i odgajanog, između onog što obrazuje i onog kog obrazujemo. Dakle, roman ima zadaću da uz literarno umjeće, ponude i okvir nužnog bavljenja generacijama koje dolaze. On u prvi plan stavlja psiho-fizičko zdravlje vaspitanika, znanje onog koji vaspitava i svakako kreativne sadržaje koji su osnova tom procesu. Bježeći od stvarnosti, ili bolje reći praveći potrošačko društvo u kom je sreća posjedovanje stvari, napravili smo škole kojima i nije zadaća da obrazuju već čuvaju djecu dok se roditelji vrate sa posla. Odgovorno tvrdim da je obrazovni kapacitet švedskih škola kroz koje sam prošao u poređenju sa školama za koje sam pripremao studente u Sarajevu smanjen za 50% pa i više. Tu činjenicu ne mijenja čudo tehničkih pomagala, obilje hrane koje se nudi djeci u dva obroka u toku jednog dana i neprestalno servisiranje voćem. BH M: Ako, na časak, zanemarimo stvarni nečujan vapaj za ovakvim štivom najlogičnije mi se čini da na početku razjasnimo kako je nastala ova knjiga? Kao dokaz piščeve sazrelosti ili kao odjek prohujale mladosti? Odmah da se ogradim, meni se doima da su oba aspekta pa čak i Alian Aspeckt ugrađeni u ovo štivo. Kadri ć: Reći ću ti ono što uobičajavam govoriti švedskoj publici, generaciju Merhunise Kantardžić 14-naestogodišnje djevojčice doživljavam kao generaciju moje unučadi kojoj naprosto ne želim biti učitelj, to ostavljam mlađima, želim biti njen njihov deda. Tome dodajmo i zanat pisanja iskovan u desetak udžbenika, devet romana i pedesetak pripovjetki. Farbanje neba je tim izazovnije jer sam riječ dao 14-sto godišnjoj djevojčici, oni koji prate literaturu, oni koji su u kontaktu sa tom generacijom, znaju da to nije nimalo lahak posao. BH M : Sudeći prema izvještajima s terena ''Farbanje neba'' je u kratkom periodu doživjelo više promocija nego bilo koja druga knjiga aktuelnog trenutka nastala između Bosne i egzila, između postojanja i nepostojanja, između govoriti kad svi zašute i šutjeti kad svi urliču, naprimjer, na nekom od masovnih okupljanja uz poznatu maksimu: hljeba i igara, mada je i ona mutirala u: hljeba i obećanja pa i između hamletovske dileme, u kojoj se glavni junak predomišlja... Ova knjiga Farbanje neba upravo nosi neku hamletovsku maksimu, koja bi mogla da se definira; otkriti sopstvena osjećanja ili prihvatiti već gotova, istraživati sebe u sebi ili rahat živjeti sebe u drugom. Jesam li potrefio bar za prolaznu dvicu? Kadri ć: Sad bih ja trebalo da kažem da sam promocijama romana zadovoljan, ali i dalje sam ja odgoitelj, knjiga je povod za bavljenje problemom, sve dok taj problem postoji, piscu, odgoitelju nema mjesta samozadovoljstvu. Raduje me da je upravo ovaj roman povodom desetine seminara u Finskoj, na Višoj narodnoj školi u Norkopingu, u Helsingborgu... Radoznali učenici me često pitaju jesam li bogat, računajući da imam toliko knjiga na toliko jezika. Djeca očekuju odgovor u duhu vrijednosnog sistema u kom rastu, gdje se sve mjeri količinom novca, markom automobila. Okrećem priču u drugom pravcu uvjeravajući ih da se bogatstvo mjeri sa tri stvari, koje u brzini života često roditelji ali i nastavnici previde da ne kažem zaborave. To je ZZK na švedskom HKK što znači Z zdravlje , Z znanje i K kreativnost. Bogatstvo na š ih ž ivota je smje š teno upravo izme đ u ova tri č arobna odgojno - obrazovna stuba. Svakako dublja elaboracija teze, često cijelog predavanja, traži poseban cjelovit razgovor nije isključeno da ga uskoro ponudim kao samostalan autorizovan tekst. BH M: Glavna junakinja ima lijepo ime čiji korijen leži u arapskoj imenici: Merhunisa koja u prijevodu na bh. S duge strane prezime Kantardžić neodoljivo podsjeća na tas, kantar, teraziju, vagu... Ovo tvoje štivo, prijatelju Ševko, već od samog početka nudi višeslojnost asocijacije. Da ne idemo dalje oko imena i prezimena, odvuklo bi nas. Konkretno, jel' Gabrijel kao neka telepatska veza između Kadrića i Merhunise ''petljao'' s imenom i prezimenom ili je to slučajnost koja se lijepo uklopila u još ljepšoj priči? Kadri ć: Obično pisci ništa ne prepuštaju slučaju, hvala ti na sadržajnom pojašnjenju piščeve nakane. Ali podsjetimo na situaciju kad se djevojčica divnog imena Merhunisa Kantardžić počinje stidjeti i svojih korjena i svog imena, nespremana da se sa njima suoči a ponajmanje da ih brani. I dalje nisam učitelj, već pisac podučitelj i zaštitnik te generacije, ne slučajno u romanu Gabrijel. BH M: Nije neuobičajeno da pisci od najranijeg formiranja književnosti koriste pseudonim lažno ime ili kao što je, recimo, slučaj u Americi; čitav život provedu kao writer of the shadows pisac iz sjene. Postoji mnogo tumačenja, ali mi se nećemo baviti time već tvojom bogatom spisateljskom karijerom i životom premudre, čedne Merhunise Kantardžić iz realnog svijeta i njenim drugim ''Ja'' odnosno blogerkom Mimmi. Napomena u vezi korištenja pseudonima nije slučajna, jer ovo je tvoja treća knjiga u kojoj ''pozajmljuješ pero'' glavnoj junakinji naše priče. Dakle, ovaj tvoj postupak je logičan zaključak da ne pripadaš sanjaru lažno prividne popularnosti, sanjaru slave i materijalnog bogastva, na brzinu presvučenom hibridnom moralizatoru... Djelimičan odgovor na ovo pitanje već je ispisao, u jednom od svojih romana, Orhan Pamuk: ''Prva priča govori o tom da je stil greška. Treća priča objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska nadmenost. Samoodricanje od autorstva podrazumjeva težnju da djelo zvuči što je moguće uvjerljivije, ali kako se stiže do takve potrebe da je djelo važnije od njegovog autora. Jel' to ta ljepota nesebičnog davanja, odnosno darivanja? Kadri ć: Skoro da sam i odgovorio na ovo pitanje, veli č ina pisca se ne ogleda u podizanju spomenika sopstvenoj su j eti ve ć vrlini pronicanja u problem i biranje najboljeg junaka da taj barjak kroz pri č u pronese. Kako meni nisu dragi sabesjednici Ja-pa-Ja, tako pretpostavljam ni drugima. Ono što Bosancima čitaocima i sabesjednicima nedostaje, nije dobra priča i dobar pripovjedač, već navika da ih pročitaju i hrabrost da se preko usana izgovore oduševljenja pročitanom porukom. Ako i ti i ja znamo da će nam Bosanac u narodnom predanju mu se tepa sa Bošnjo , sve oprostiti osim uspjeha i pameti, onda skoro da je bolje nekom drugom dati riječ da bude i uspješan i pametan. Meni ostaje da joj se i ja radujem. BH M: Ako je nije moje da sudim kultni američki pisac Ernest Hemingway Ernest Hemingvej bio i pisac i predstavnik izgubljene generacije imam li pravo da kažem mada ne volim poređenja da je bosanskohercegovački tragač, sanjar, slikar, književnik... Ševko Kadrić, predstavnik i pisac najizgubljenije generacije u povjesti Bosne i Hercegovine. Nadam se da nisam preoštar u ovoj formulaciji, ali da budem iskren, i ne brinem puno jer radnja za tupljenje radi 24. Dakle, jesil' ikad sam sa sobom pokušavao dokučiti kakva je generacija kojoj si, u dosadašnjem stvaralačkom opusu, podario deset knjiga? Kadri ć: Ne bih se ni poredio ni uzdizao, samo znam da mi je pripala u zadatak uloga, misija, da napišem to što sam napisao. Svaki put kad se vraćam naslovima, zaključujem da to niko drugi nije mogao uraditi nego ja. To je taj iskustveni, mentalni i ko zna koji još sklop pretočen u obavezu. Podsjetiću da sam Balkan bukvalno zasuo temom ekolo š ke svijesti kad to nije bilo moderno, od 1986. Kad su u pitanju romani nastojim da se srodim sa junacima i da ih provedem kroz priču odjenute mojim literarnim oklopom. Slično je i sa drugim piscima, njihovim djelima i misijom koju obavljamo, ono što jeste vjerovatna moja posebnost to je ta angažiranost mojih tema, junaka i štiva. Pričom se trudim ponuditi iskustvo, ali i radost zdravlja , znanja i kreativnostikao najkraći put do sebe ali i drugog čovjeka. BH M: Čini mi se da je Evropsko javno mnjenje pokazalo bar do sada mnogo više interesovanja, uz poklon medijske pažnje, ''Farbanju neba,'' nego cijela Bosna i Hercegovina, prefarbana bojama koje se međusobno isključuju. Je li to uzrok što je ovo literarno ''čudo'' štampano i na švedskom jeziku ili što je BiH dovoljno čudo samo sebi pa ga druga ne interesuju? Kadri ć: Bosna i Hercegovina, Bosanci i posebno onaj dio njih koji se danas naziva Bošnjacima već vijekovima plaća preveliku cijenu upravo bježeći od knjige. Treba li da ponavljam da je moja majka, lahka joj zemlja bila, sedamdeset godina u č ila, pet vakata namaza klanjala, ali nikad riječi arapskog nije naučila i otišla je sa ovog svijeta nije se znala potpisati. Naprosto, oni koji bježe od maternjeg jezika, bježe i od sebe, i od stvarnosti, u krajnjem i Boga kome se istrajno kunu. Pitanje je da li takvi ne čitaoci zaslužuju i jednog pisca, i jednu knjigu. Ne bih poredio švedsko tržište i moju knjigu sa bosanskim jer se naprosto ne mogu porediti, iako ja kroz sve svoje junake pričam Bosnom. Naprosto mislim da su Bosanci, besmrtni i univerzalni junaci, koji postojano, ponekad i naivno, prkose prostoru i vremenu. Bez tog prkosa, skoro da nebi ni bili junaci. BH M: ''Farbanje neba,'' između ostalog, pokušava prodrijeti u nevidljivu zonu, u kojoj, na svoju štetu, mladi provode sve više vremena. Naime, sizifovski posao, ali ipak pokušaj da se izvrši što snažnija demistifikacija tzv. Skoro pa zastrašujuće dijeluju nepobitne činjenice sive stvarnosti u kojoj su roditelji sopstveno potomstvo prepustili bezdušnim mašinama tehnici i još bezdušnijim neprovjerenim ''čuvarima morala. Još mi u ušima odzvanjaju riječi ponosnog oca koji kaže: Naučio sam ja nju kćerku da mrzi sve što je srpsko?! Nakon čega sam, s prizvukom vapaja, promumlao: Ne valja tako, nauči je da voli prave vrijednosti, probudi u njoj nagon za kreativnim i ne boj se, sve što ne dolikuje ljudskom liku sama će prepoznati. Postoji li, zapravo, neki novi ničeovski šablon, pretpostavka, psihijatar koji će raskrinkati zlo što se nadnijelo nad plemenima koja se ponovo vraćaju u mit o sebi? Zar nismo renije istakli činjenicu da su Merhunisu Kantardžić odrasli imenovali sobom na određenom prostoru? Isto je i sa Juanom Svenssonom, ali i tehnokratski okvir u koji smo danas uramili našu djecu njihovu djecu pravili su odrasli, to što smo i mi taj okvir prihvatili, samo potvrđuje tezu, da djeca ne rade ono što bi mi željeli da rade, već oponašaju nas odrasle. Čini mi se da je primjereno poručiti da mnogi roditelji moraju na doškolovavanje a oni koji bi to tek htjeli biti roditelji trebali bi imati licencu. Pogledajmo kako se svijet munjevito mijenja u naučnim, tehnološkim i ko zna kojim još oblastima, ne ići u korak sa tom mišlju znači kaskati za vremenom uz realnu opasnost da nas pregazi. Pogledajte koju cijenu danas u svijetu plaćaju islamske zemlje, vijekovima uljuljkane u dogmi vjerske topline, ne prateći društvena događanja u kojima je kolektivna svijest zamjenjena individualnom, diktatura političkim pluralizmom i konkurencijom. Ne treba podsjećati kako tu slabost koriste i kažnjavaju nosiocu agresivnog kapitalističkog fundamentalizma. Agresija na Libiju i bestijalno umorstvo Gadafija je samo dio te priče. Za odgoj novih generacija, danas više nego ikad ranije, pored volje, treba znanje pedagoško, opšte , svijest da dijete odgajamo već u stomaku majke, u kolijevci, obdaništu i sve do sedme godine, kasnije ponavljamo pređeno gradivo u rutiniranim sistematskim formama koje nazivamo usmjereno obrazovanje do najvećeg nivoa. U predhodnim pitanjima ostah nedorečen. Naime, dugo sam bio opsjednut konstatacijom da Književni krugovi, ćoškovi, stolovi, kult-pult događaji, minder promocije, navigacije nacije... Diljem Prkosne od sna, navodno gaje kult odbojnosti prema stvaralaštvu koje se poodavno formiralo u iseljeništvu, izbjeglištvu, dijaspori. No, vrzmajući se poprilično dugo u krugovima zaljubljenika u umjetnost, u ovom slučaju književnosti, konačno sam porazbijao iluziju da odgovornost za sve ono što prati naše stvaralaštvo u dijaspori stanuje isključivo u Bosni i Hercegovini, ili, pak na privremenom radu u inostranstvu. Ne, najveća odgovornost za sve negativno je u nama. Najpogubnija zavist, ljubomora, spletkarenje, jednom riječju taština leži u nama, sad i ovdje. Varam li se, ili je pitanje jedostavno za odložit' u ad-akta? Kadri ć: Pitanje iznova aktuelizira moć nemoć pisane riječi ovog puta književne na javno mnjenje i unutar nje svakako književnika u bosanskom slučaju. Na žalost ta moć je uništena sa osvajanjem naših prostora moćnom Osmanskom imperijom. Ona je Bosancima u stranu potisla dva kamena međaša: osjećaj za prostor po kom su imenovani i jezik maternji kog su njegovali više nego bilo ko tada u Evropi. Podsjetimo da poslije fascinantnih, spasonosnih kamenih knjiga po Bosni razasutih stećaka mi pisanu riječ Bošnjaka srećemo tek dvjesto godina po osvajanju i to na tuđim jezicima turskom, perzijskom, arapskom. Dakle, taj pokret, bez obzira kakvu mu danas nastoje košulju skrojiti, je fizički i duhovno spasio južnoslovenske narode, među njima i Bošnjake. Bošnjaci su dobili svoje mjesto među narodima, svoju buktinju na grbu, svoje mjesto u školama da se uzdignu do samih zvijezda, napokon razumjevajući ono što uče. U novom dobu 1991 do danas , u najezdi klero-nacionalista, jedna od prvih agresija je učinjena na pisanu riječ i pisca. Od njih se očekivalo da svoja pera, poput mačeva zašilje i krenu u boj za vjeru i narod svoj. Na žalost to su mnogi i učinili. Lično nisam sklon apriori napadati pisce jer i njihov književni zov je spojen sa egzistencijalnim porivom za saomoodržanjem, posebno ako su u pitanju porodični ljudi o kojima i drugi ovise. Tvojim nabrojanim slabostima kod bosanskih pisaca, ja mogu dodati i puno više, ali ostavimo to sada na stranu. Književnik treba publiku, da bi njegova moć postala angažirana moć, e tu publiku je bosanski književnik davno izgubio iz razloga koje sam već naglasio i za nju se moramo istrajno boriti. Sa tobom kao kolegom ja ne gubim već svoju moć udvostručavam, uz nas neko treći utrostručava, tako ja gledam na pisca, bosanskog, ali i drugog po peru sapatnika. Sa druge strane i ti i ja znamo da treba sokoliti ljude da pišu, svjedoče, ostavljaju trag, ali sve što se piše nije i književnost i svako ko piše nije automatski i književnik. Jačanjem svijesti o značaju pisane riječi kao pramajci mnogim drugim kulturnim sadržajima teatar, film… ali i sveukupnoj misli, mi jačamo i kriterij po kom će dio napisanog postati i književnost a književnik i kod Bosanaca dobiti počasno mjesto pročelja. BH M: Moto cijele knjige je u maksimi na samom početku: Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu-kaže Gabrijel. Doima se da mi ne samo da svojski trčimo već grabimo i rukama i nogama. Stečeno bogastvo materijalno je uvijek izloženo gubljenju, otimačini... A pripadanje bogatstvu neminovnost kod materijalnog posjedovanja nas, na neki način, odvlači od bitnosti i suštine svega i svačega. Nauk, znanje, osnažen duh, ''mrvicu katarze'' ne može nam niko oteti, jer oni koji je već imaju ne treba im, a oni koji nemaju i ne znaju za te duhovne blagodati. Osim opominjućih prosijaka kojih je sve više mogu li nas i mladi nečem podučiti. Konkretno, kako malčice uštopati, vrijedili li, bar ponekad, osluhnuti mlađe, pa makar u snu dok buncaju ko sam, šta sam, odaklen i doklen sam? Kadrić: U bosanskom izdanju romana Buybok, Sarajevo moto knjige je: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju. Mudru čovjeku su mladi sjajni učitelji, ali ne u bukvalnom smislu da prepusti da ga oni vode, oni su mu nam sjajna spona sa novim svijetom. Latinsko mišljenje da su djeca tabula raza bijeli neispisan list treba zaboraviti, ona već u stomaku majke završavaju malu maturu a učitelji su uz majku i svi oni koji je okružuju, pa i oni udaljeniji sa kojima ona i djete komuniciraju stresovima, radostima, strahovima... Odrasli, mogu umjećem dječiju energiju, radoznalost, neiskvarenost oplemeniti znanjem i kreativnošću, ali iz tog procesa i sami izaći poučeni, podučeni, ohrabreni, preporođeni. Tu je ta energija koja kola među generacijama, kolektivni duh koji niti počinje niti završava sa nama, ali nam je pripao u zadaću da ga ponesemo, prenesemo. Toj zadaći naprosto moramo biti dorasli. To je posebno psihičko stanje osoba koje su, negdje duboko, povučene u sebe i na toj tačci balansiranja otkrivaju želju za psihološki jakom ličnošću. Ljudsko tijelo, jedan mozak a dva ponašanja... Skrivanje iz kog se želi izaći i biti dostojnim ''humane čestice,'' kako nas u romanu ''Ibrahim'' naziva prof. Milan Popović , dostojnim sebi i svog' ''Ja. Golum je jedan od glanih likova u glasovitom filmu koji je baziran na trilogiji ''Gospodar prstenova'' u priči Dvije kule. Roman ''Farbanje neba'' je uistinu ne samo dotaknuo nego i obradio ovu ''škakljivu'' temu, pa je i sa te strane vanserijsko štivo. Koliko je termin podvojena ličnost naročito kod mladih, sad i ovdje opasno stanje kom se samo stramputice i sunovrati u drogu, prostituciju, kriminal... Kadrić: Sjajno si primjetio da je Merhunisa Kantardžić dvostruki simbol podvojenog lika. Prvo se pisac pretvorio u nju, ili joj dao riječ koju ona nosi žargonom i strahovima generacije a onda i ona pred velikim strahom od same sebe bježi u Mimmi, njen alter ego koji smije i može ono što ona ne može, ne smije. Tome je još nadodala snagu tehnike interneta, blogga, facebooka... Da čitaocima to slikarski pojasnimo, kad slikar stoji pred slikom on je opsjednut detaljima od kojih cjelinu ne vidi. Zato se odmiče, škilji na jedno oko, rukama pravi kvadratić, rupicu kroz koju izoštrava sliku, stapajući detalje u cjelinu. Tad najbolje vidi gdje i zašto mu nešto bježi od kompozicijske cjeline, harmonije umjetničkog djela. Naši životi, Merhunisin život, zapravo i jeste to, harmonično umjetničko djelo, koje ona alter egom Mimmi uspjeva promatrati sa strane, dotjerovati, nalaziti snage, ideja, hrabrosti, otklanjati nedostatke. Ideja podvojene ličnosti nije više psihološki fenomen, potrošačko društvo slučaj pretvara u pojavu. Odživljavamo svoje prolazne živote, ali u njima pravimo palače, pretrpane besmislom u kojima podsvjesno želimo da smo kraljevi. Gubeći na biološkom, socijalnom, etičkom planu obilježja željene prirode. Kad kažem mi, mislim na stanje potrošačke svijesti u svijestu. Upravo objavljena informacija da je Bosna najkorumpiranija zemlja u Evropi, taj dio priče duboko prizemljuje pokazujući prstom na nas i temu kojom se ovim razgovorm bavimo. Knjiga obiluje mudrošću poruka koje su formulisane jednostavnošću pa samim tim i lakšoj dostupnosti razumijevanju te sigurnom ugođaju koji nam umjetnost neupitno daruje. Narativna poetika ovog djela nas krilokrilom lahkoćom približava, privlači, razbuđuje i opominje na neposredne mogućnosti s kojima raspolažemo, kao sa univerzalnim darovima. Samo, treba poželjeti, htjeti, delati... Neka imena i prezimena, od ugleda, kad je bh. Nekako mi logično djeluje da se prisjetimo pisma koje je indijanski poglavica Sietla poslao 1854 Abrahamu Linkolnu, u vezi ponude da ''Kabujska država'' otkupi indijansku zemlju a njima osigura rezervate. Neki analitičari su Sietlovo pismo svrstali u najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj unutarnjoj prirodi. Mada se poglavica u pismu ogradio od iluzije, tvrdeći da njegovo pismo bijeli čovjek, na svoju štetu, neće razumjeti. Usuđujem se da predpostavim kako će neko, negdje, nekad, kazati, napisati, pomisliti... Konkretno u Bosni i Hercegovini. Jel' ova knjiga zahtjevala poseban odnos prema njoj, jel' komunikacija između tebe i Gabrijela, zapravo, bila komunikacija naratora i budućnosti identiteta bh. Kadrić : Ono što mi okvir pristojnosti govori da trebam reći jeste činejnica da sam knjigu, takvu kakva jeste ja napisao, ali kroz nju protiču moji duhovni učitelji među kojima su i Robinzon Kruso, i indijanski poglavica Sietla čije pismo sam skoro pa napamet naučio, i Sidarta Hermana Hesea, i Lazar Drljača, Mešin Ahmet Šabo, Nikola Tesla genije dobrote i mnogi drugi... Sa nama ne počinje svijet, ali u onom odživljavanju trenutka o kom sam govorio imamo i obavezu da slavimo ono najvrijednije što prepoznamo kao takvo. Mudrost pisca i jeste u tome da to prepozna. BH M: ''Zamišljam novu knjigu u kojoj pomažemo planeti Zemlji, maloj grudvi snijega koja se topi. Gabrijel sa svojim učenicima farba nebo negdje iznad Persije a mi učenici moje škole iznad Švedske. Mi što već farbamo nebo pozivamo i TEBE. Zvijezde i nebo na nas čekaju. Merhunisina i Gabrijelova narativa, pa i sama fabula, zadire dalje od jedne individualne priče. Ona se, između redova, pita zašto se djeca rođenjem obilježavaju, ograničavaju, sputavaju na samom startu... Njena poruka liči na uklesana slova koja su odavno pojele modrozelenkaste mahovine. Kraj knjige ''Farbanje neba'' je prikriven vapaj da prestanemo farbati sami sebe, da se nasamo, poistiha, suočimo s našom slikom kakvu na razne načine šaljemo drugima, i slikom drugih, kakvu ne vidimo već prihvatamo poslatu s upustvom za upotrebu, odnosno gledanje. Bez malo mašte nema ni nauka, kako reče Albert Ajnštajn. Bez određenog iskustva, hrabrosti, talenta i mašte ne bi ni dobili ovakvo štivo. Jesi li, za početak, zadovoljan uloženim sebe u ovu knjigu? Kadrić: U suštini sam vjerovatno ekološki pisac, pisac koji bi najradije sve vratio prirodi i u prirodu, cijenu koju plaćamo posljedica je upravo čovjekova nastojanja da joj se otme, da se izdigne iznad. Mi jesmo samo i isključivo dio prirode, ni iznad nje ni mimo nje, neumni, neobrazovani to niti mogu vidjeti niti vide i zato bacaju smeće u nebo čak i bukvalno nemajući ni elemntarnu svijest o sili zemljine teže koja nam to samo trenutak kasnije obija o glavu. Najprirodnije je i bilo da tako završim priču o svijesti da je zemlja mala grudva snijega koja se topi i koja vapi za našom ljudskošću, u ime onih od kojih smo svijet pozajmili, najmlađih. Odgovor na ovo pitanje zadovoljstva bi mogao biti i da i ne. Da, je u tome što sam uspio skrenuti pažnju na problem, nezadovoljstvo, u tome što su drugi sa lošim nakanam ubitačniji, agresivniji, nametljiviji. Svijet im pokloni više pažnje, postaju idoli, opsesija. Da stavimo na stranu ratni lobi i njegovo nametanje kroz ratne igrice, porno industriju koja nezadovoljnu puku prodaje iluziju sreće kroz nezajažljivo seksualno izživljavanje, ali priča koju je polupismeni, slavni Zlatan Ibrahimović ispričao novinaru, lovcu na zvijezde, u prve dvije sedmice je prodata u pola miliona primjeraka i tu nije kraj. Na jednoj strani imate usamljenu Merhunisu Kantardžić koja uporno umješanim životnim bojama pokušava ofarbati svoje nebo, na drugoj strani imate milione onih koji bi htjeli preskočiti svoj život i postati dječak iz predgrađa Malmea koji šutajući loptu zarađuje milione. Ili još pogubnije te knjige, tu iluziju im na poklon donose roditelji i predaju u mimohodu u hodniku stana iz kog ponovo svako odlazi u svoju sobu, svoje odvojene živote. Dijete ne treba iluziju o nekom drugom, ono treba našu ljubav, znanje i vrijeme da se sa njim bavimo, bavimo sobom. BH M: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju. Zahvalu mladosti može ispisati samo neko ko je u sebi, bez obzira na bore koje su vjetrovi života ucrtali, ostao mlad i maštovit, radoznao i voljan da uči, uči i samo uči... Možemo li se probuditi iz snova o zrelosti i shvatiti da se čitav život dozrijeva, jer sve što je dozrelo odavno je ubrano. Možemo li uopće računati na sebe ovakve, po tvrdnjama drugih, svakakve, imamo li hrabrosti da se konačno suočimo sa sobom i tako olakšamo pristup drugih sebi i sebe drugima? Kadrić: Cijeli život je velika škola u koju svakodnevno iznova ulazimo. Oni koji to zaborave i prekinu, imaju razloga da budu tužni jer će brzo doći vrijeme kad više neće razumjeti svijet u kom žive, koji se munjevito mijenja, ali možda nije ni u tome poenta, neće imati privilegiju da ga i sami mijenjaju već će to prepustiti onim sa lošim namjerama. Čudio sam se i onima koji su fakultete završili i na njih se desetine godina kasnije pozivali iako je za njih fakultetska diploma bila i kraj školovanja, život im kretao drugim pragmatičnim putevima. U svoje ovozemaljsko unošenje energije u tijelo, naprosto ćemo morati u jelovnik ugraditi i duhovnu hranu, bez nje gubimo obilježja misaonih bića što nas razlikuje od ostalog živog svijeta. Bez duhovne hrane smo osuđeni da odživljavamo živote po nagonima: use, nase i podase. To bi nas vratilo daleko, daleko u pra h istoriju. BH M: Ako smo eglen počeli s vicom, hajmo, prijatelju Ševko, da ga završimo sa dvicom, dva aforizma. Dž Kadrić: Aforizmi su divna forma sažimanja stvarnosti u poruku koja se pamti. Hvala Ti na odvojenom vremenu, temi koja nas je trebala obojicu, svakog na svoj način. Hvala i onima koji su idući kroz tekst i dovlen do ovdje došli. Hvala i Tebi za sve knjige; a pogotovo za ''Farbanje neba,'' hvala ti za eglen, hvala ti što si uz Topalovića, Arnautovića, Dželića, Lukića, Velagičku, Zubčevičku , Đokićku, Gegaj... Hvala i Tebi za sve knjige; a pogotovo za ''Farbanje neba,'' hvala ti za eglen, hvala ti što si uz Topalovića, Arnautovića, Dželića, Lukića, Velagičku, Zubčevičku, Đokićku, Bakaj... U saradnji sa međunarodnim institucijama je dogovoreno da se to uradi u ovoj godini, ali još uvijek to nije izvjesno. Bez obzira kada će se to dogoditi, popis stanovništva u datom trenutku po svim njegovim elementima spolna, starosna, nacionalna, vjerska, obrazovna i slična struktura se mora utvrditi. Kada su u pitanju nacija i nacionalni identit stanovništva jedne džave njihov značaj u popisu stanovništva je različit od džave do države, prije svega sa stanovišta stepena građanskih i demokratskih odnosa, te ljudskih prava koji vladaju u toj zemlji. Za države sa visokim stepenom ljudskih prava, kako pojedinaca tako i kolektiviteta u pogledu nacionalnih vjerskih, rasnih i drugih osobina, gdje se poštuje građanin kao pojedinac, u koje spadaju većina zemalja Zapadne Evrope, SAD-ea, Kanade i Australije, ta pitanja nisu toliko bitna. Ta pravila ne važe za države u kojima još uvijek građanska i ljudska prava nisu na zadovoljavajućem nivou kao što su balkanske zemlje, u koje nesumnjivo sapada i BiH, i u kojima su još uvijek moguće, prije svega nacionalne i nacionalističke razne zlupotrebe većine nad manjinom. U takvim situacijama moderni svijet je uveo efikasne ustavne i zakonske mjere zaštite manjinskih naroda i nacionalnih manjina kako bi se te zloupotrebe većine nad manjinom svele na što manju mjeru. Isto se odnosi i na tzv. To znači da, kada su u pitanju temeljna pitanjima jednog naroda tzv. Ali, u praksi se to često ne primijenjuje, pa se nacionalnim vitalnim nacionalnim interesom proglašava sve i svašta. U tom i takvim slučajevima se povlače procenti zastupljenosti jednog naroda, često na svim nivoima vlasti i odlučivanja, za šta se kao relevantan faktor uzima staistički utvrđen procenat jednog naroda na posljednjem popisu stanovništva. Takva praksa je važila u našoj nekadašnjoj bivšoj zemlji Jugoslaviji, a što je naslijeđeno i u državama koje su nastale njenim raspadom, pa i u BiH. Imajući sve navedeno u vidu, kada je u pitanju sistem odlučivanja i donošenja odluka, posebno na državnom i entitetskom nivou, sve dok ne zavlada građansko i demokratsko društvo i dok se ustavom i zakonom ne uvede vlast građanina kao pojedinca i kao kolektiviteta, ti principi i pravila će iti biti na snazi, a posebno radi događaja koji su se desili u posljednjih dvadeset godina i nepovjerenja koje još uvijek vlada među narodima. Zbog toga naredni popis stanovništva u našoj zemlji, bez obzira kada će se on desiti, prestavlja veliki zanačaj za našu državu i za sve njene tzv. Kako bi se naše društvo što bolje pripremilo za taj važan proces, u posljednje vrijeme su u BiH i van nje organizirano više tribina i sličnih skupova, a organiziran je i probni popis stanovništva, objavljen je veliki broj stručnih i naučnih tekstova i intervjua relevantnih stručnjaka o toj problematici, kao i anketa, a sve sa ciljem detaljnijeg upoznavanja stanovništva o složenosti i kompleksnosti vog pitanja. Društvena, politička i javna scena je po tom pitanju u BiH dovedena do usijanja, posebno među Bošnjacima. Kao rezultat svega toga je odgađanje najavljenog popisa stanovništva, navodno za šest mjeseci, ali za sada niko nije siguran da li će se on uopće desiti u ovoj godini. Bez obzira kada će se on desiti pitanja i problemi koji se u tom pogledu nameću ostaju i oni će se se provlačiti u relevantnim institucijama i javnosti sve do njegove realizacije. U probnom popisu i raznim pilot anketama koje su do sada provedene, pa i anketa Svjetskog saveza bh. U popisnim dokumentima su striktno navedena tri nacionalna identiteta Bošnjaci, Hrvati i Srbi te nacionalne manjine i ostali. Iz prezentiranih rezultata i podataka ovih anketa se vidi da se veliki postotak građana BiH izjašnjava kao Bosanac, Hercegovac, Musliman i sl. To znači da bi Bošnjaci u postotku zastupljenosti u BiH u značajnom broju bili umanjeni, što bi ih od relativne većine svelo na manjinu u BiH, a što bi moglo imati dalekosežne političke i druge posljedice za ukupne društvene i političke odnose u BiH. Sve skupa bi protivnici BiH i bošnjačkog nacionalnog identitea mogli dovesti u pitanje njihove samosvijesti o sebi kao osviješćenom i zrelom političkom narodu i stvari u tom pogledu vratiti pedesetak godina unazad. Mnogi politički, kulturni i javni djelatnici spravom upozoravaju da bi to, poslije zločina, genocida i njihove velike raseljenosti izvan zemlje, bio novi atak na samo njihovo nacionalno i džavotvorno biće, što bi vodilo na njihovu asimilaciju i u njihov nestanak, a time i konačni nestanak njihove države BiH, što bi bilo njihovo samoubistvo, za šta ne bi mogli optuživati druge, već sami sebe. Kraća analiza ankete Svjetskog saveza bh. Naime, prema broju ulaza na portalu našeg Saveza 4. Od učesnika iz pdf file najviše ih je iz Sarajeva 1. Od navedenog ukupnog broja ulaza u anketi je učestvovalo 1. Nažalost, standardni program ove ankete nam ne dozvoljava da utvrdimo bliže podatke o strukturi učesnika po državama i gradovima spol, starost i slično. Uz pretpostavku da najveći postotak onih koji su se izjasnili za kategoriju Bosanac takođe čine Bošnjaci, može se zaključiti da se skoro polovina ispitanika Bošnjaka u ovoj anketi nisu izjasnili kao Bošnjaci. Muslimana Bošnjaka kao nacionalna kategorija je po popisu 1992. Šta bi to, u društveno-političkom pogledu značilo za ovaj narod i BiH niko u ovom trenutku ne može pretpostaviti. Nije sporno pitanje prava i slobode izjašnjavanja građana po svim pitanjima pa i po ovome. Ali samosvjesni, nacionalno i politički osvješćeni narodi znaju šta je strateški nacionalni i državotvorni interes njihovog naroda u šta spada, posebno u našim uslovima i izjašnjavanje o pripadnosti svom nacionalnom identitetu. Razumljivo je da mnogi toga nisu svjesni i ne znaju u potpunosti značaj ovoga pitanja, ali u tom slučaju bi trebali poslušati savjete i mišljenje njihovih nacionalnih i vjerskih institucija kao nacionalnih kolektiviteta svoga naroda, kao i njihovih najistaknutijih pojedinaca kao što je akademik prof. Muhamed Filipović koji u nekoliko posljednjih javnih istupa putem svojih tekstova i intervjua argumentirano to predlaže. Ako im ni to nije dovoljno, onda neka se ugledaju u druga dva naroda u BiH Srbe i Hrvate koji u tom slučaju nemaju nikakvih dilema, ko su, šta su i šta im je u ovom pogledu raditi. Spahić, profesor Gazi Husrev-begove medrese, imam džamije Čobanija u Sarajevu, žrtva totalitarnog komunističkog režima i politički zatvorenik, te blizak prijatelj i saradnik prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića. Profesor Spahić za AA govori o brojnim aktuelnim pitanjima vezanim za sudbinu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. U svom stilu profesor Spahić na početku kaže da je stanje Bošnjaka najsličnije prilikama u Evropskoj uniji EU , što iz današnje perspektive zvuči i kao upozorenje, ali i šansa za optimizam. Sada nema jedne izričite, dirigirane ili opće prepoznatljive, opće prihvatljive, opće vjerodostojne ili opće sigurne vertikale, matice, pa stanje među Bošnjacima izgleda treperavo i lelujavo. Ali, kad se uzmu u obzir mnogi faktori, BiH nikad u 20. Drugo, Bošnjaci imaju sve one forme, oblike, nivoe i razine kao i drugi narodi. Imaju etabliranu Islamsku zajednicu u BiH IZBiH sa 130 godina tradicije'', govori za agenciju Anadolija AA Spahić, inače autor više od 20 knjiga. Ovakvo stanje je, prema njegovom mišljenju, posljedica svih limita koji su nastali kao rezultat Daytonskog sporazuma. Srbi su dobili 100 posto više od svih kroz Republiku Srpsku RS , a Bošnjacima se izašlo u susret sa državnim okvirom, kontinuitetom i međunarodnim priznanjem države BiH. Ali, državi nisu ostavljeni instrumenti kojima će se ona voditi i uređivati. Srbi zato RS čuvaju kao vrijednost nad vrijednostima, najveću tekovina u 20 stoljeću i to će raditi makar krepavali od gladi. Zato ih Milorad Dodik, tvrdeći da čuva tekovine RS, doveo do prosjačkog štapa, da su bez košulje i bez gaća'', ističe ugledni intelektualac. Čovjek koji je u martu 1983. Visoki predstavnik više ne donosi ključne odluke u BiH, ali je problem što taj njegov mehanizam nije prešao na neki organ države. Morao je postojati jedan vrhovni državni organ koji će ispred države donositi odluke i tada bi se Bošnjaci mogli afirmirati. Ovako, oni se međusobno urušavaju. Oni su poput Minotaurusa, one mitske životinje koja jede sve oko sebe. A kada nema više ništa da jede, počinje gristi i jesti spostvene organe. Tako se Bošnjaci u politici ponašaju'', tvrdi Spahić. Temeljit kritičar svih dosadašnjih vlasti, posebno bošnjačkih političara, upozorava da je stanje u kojem žive građani BiH najbliže je sistemu plutokratija. Oni su ujedinjeni da bi se održavali na vlasti! Što se tiče ideologija i programskih shema, od toga nema ništa. Pa, davno je Francis Fukuyamanapisao knjigu ''Kraj povijesti''. Vidite, u BiH je nevjerovatan broj ljudi koji učestvuju u vlasti i ne znaju ništa drugo raditi do biti u vlasti. Mada i to ne znaju raditi kao treba. Kada ne bi bili u vlasti, bili bi na ulici, nezaposleni. Takvima je borba za vlasti pitanje života i smrti. Zato i pokazuju ovakvo ponašanje bez ikakvog pardona i skrupula'', objasnio je on. Odbacio je nastojanja pojedinih krugova u Sarajevu da se Bošnjaci na ovogodišnjem popisu stanovništva izjašnjavaju samo kao Bosanci ili Hercegovci. Nuđenje bosanstva je, veli, ''Mujina trilema'' ili pitanje koji se isključivo na Bošnjake odnosi. Ali, to kao ustavna kategorija ne postoji. Ima jedna izreka koja kaže: ''Najplemenitijim namjerama su popločani putevi do pakla''. Svi koji Bošnjacima nude izričito državotvornu kategoriju i državljanstvo pod formom i sadržajem naroda, oni njih svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno svrstavaju u kategoriju ''ostalih''. A po Daytonu, samo su tri naroda ustavne kategorije - Bošnjaci, Srbi i Hrvati. U najboljoj namjeri, taj ko to zagovara oštetit će Bošnjake onoliko koliko se Bošnjaka na popisu 2013. Jer, kategorija ''ostalih'' nije nikakva kategorija'', apostrofirao je Spahić. Upozorava da u tri rubrike prilikom popisa stanovništva niko ne smije da pogriješi. Nacionalnost — Bošnjak, vjera — islam i jezik — bosanski. To su jedina tri ispravna, validna i punovažna odgovora u okviru ustavnopravnih kategorija. Ta tri odgovora se vrjednuju'', naglasio je Spahić. Podsjeća kako se na popisu 1991. Devedeset posto od 10 posto tih građana bili su upravo Bošnjaci. Onda ništa ne bi naučili iz Poslanikovog hadisa da se ne smije dopustiti da nas ista zmija ujede dvaput iz iste rupe, sa istog mjesta i na isti način. Druga bi situacija bila da se svi građani BiH u okviru državotvorne kategorije i državljanstva, neovisno od naziva naroda, izjasne kao Bosanci. Ali, Bošnjake od tog izjašnjenja do urušavanja i umanjivanja dijeli nevidljiva linija. Jer, kad bi se svi Bošnjaci izjasnili ko Bosanci i Hercegovci vjerovatno bi se na prste dvije ruke mogli nabrojati Hrvati i Srbi koji bi se upisali u tu kategoriju'', napominje Spahić. Zbog toga je, kako tvrdi, utemeljen i strah da bi se pojedini Bošnjaci mogli izjasniti Muslimanima u nacionalnom smislu, što, također, taj narod vodi u kategoriju ''ostalih''. Podsjeća da su na Bošnjačkom saboru 1993. Reorganizacija IZBiH Profesor Spahić ima mnogo očekivanja od novog reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH IZBiH mr. Pozdravio je njegove prve poteze. Ali, ono što se na prvi pogled da vidjeti, IZBiH za vrijeme ovog reisu-l-uleme neće nikada, kao u prethodnih 20 godina, biti vođena na način ispaljivanja petardi i svjetlećih raketa. Dvadeset godina IZBiH nije imala strategije, politike, sadržaja, cilja i smisla rada. Sav taj rad sastojao se u neprestanim putovanjima po svijetu i neprestanom davanju izjava koje nisu bile ništa drugo do ispaljivanje petardi i svjetlećih raketa u tamnoj, mrkloj, sivoj, sumornoj bosanskoj noći. Te izjave bi samo u trenutku izazivale sjaj, a onda bi nastajala još veća tama i još veći mrak. Novi reisu-l-ulema Kavazović je, od kako je došao na čelo Zajednice, više dana boravio na svom radnom mjestu nego Mustafa Cerić tokom čitave 2012. Nadalje, on dodaje da pred novim reisu-l-ulemom predstoji organizacija kompletne zajednice. Imali smo blještavilo, sjaj, glamur, svjetske derneke i predstave, a sadržaja i rada nije bilo. Sad je taj sadržaj za očekivati, ali mora se napraviti reorganizacija rada i pristupa. Potrebna je izmjena kolektivne svijesti, promjena kolektivnog ponašanja i postupanja'', rekao je. Uloga Svjetskog bošnjačkog kongresa Komentirajući osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa u Sarajevu, što je izazvalo dosta pažnje u bh. Naime, da je kojim slučajem dr. Mustafa Cerić uspio da bude doživotni reisu-l-uelma, a sve je sile uložio da ostavi sebe poslije sebe i bio spreman srušiti kompletan ustavni poredak IZBiH da bi se to desilo, da li bi ikada došlo do osnivanja Svjetskog bošnjačkog kongresa? Uvjeren sam da to niko ne bi ni spominjao. Formalno pravno, taj Svjetski bošnjački kongres je samo dio civilnog društva i grupnih prava. To je jedna nevladina organizacija i interesna grupa. To mogu biti grupe koje se mogu baviti nekim hobijem, sakupljanjem markica, starog novca. Građanska, zapadna, demokratska društva puna su nevladinog sektora i nevladinih organizacija. Taj Kongres, kao nevladina organizacija, grupa dobrovoljno okupljenih ljudi, ne obavezuje nijednu institucionalnu organizaciju ili organ među Bošnjacima'', poručio je Spahić. Podvukao je da Svjetski bošnjački kongres ne obavezuje IZBiH, niti joj je nadređen. To izričito treba tretirati u okviru nevladinog sektora, kao udruženja ekologa, udruženje za zaštitu ptica, udruženje za zaštitu ugroženih životinjskih vrsta... Ljudi oko toga ne trebaju uopće posvećivati pažnju'', proučio je profesor Spahić. Gnuša se personalnih pristupa stvarima. Prije četiri godine zamrznuo je svoj status u SDA, pa je, veli, apsolutno neutralan. Pristupam ovdje apsolutno impersonalno i idem na stvari, na procese, tokove, sadržaje, na Statut, na normu, na formu... Statut je najviši pravni akt SDA i on predviđa da se svake četiri godini održi Kongres. Konvencija se, a ne Kongres, održava samo u slučaju rata. Takve su konvencije bile održavane od 1992. Dakle, nije mi interes ni promjena predsjednika SDA, niti njegov ostanak. Ukoliko, pak, vodstvo SDA zakaže Konvenciju iduće godine, to, po Spahiću, više nije SDA Alije Izetbegovića. Nisam protiv toga da se Tihić kandidira hiljadu puta za čelnika SDA, pa i na ovom Kongresu. Ali, krajnje je nepolitički unutar SDA stvarati abnormalnu, demokratsku izvanrednu situaciju kad u zemlji nije takva situacija. On ima i recept za popravljanje prilika u SDA i osvježenje te partije za koju smatra da je, uprkos svemu, ostala na braniku interesa Bošnjaka. Ovdje se ne radi o dilemi između Bakira Izetbegović i Sulejmana Tihića. Konvencija ostavlja sadašnju strukturu SDA do daljnjeg. Politička situacija je takva da bi normalna pamet i svijest, koja ne misli samo na sebe i svoju stolicu, insistirala na Kongresu SDA, čak i vanrednom. Onaj ko je protiv redovnog Kongresa SDA u maju ove godine, on je protiv demokratije, Bošnjaka, protiv reda... Kongres stranke je najjasnija politička slika bošnjačkog naroda. Ako išta u svom radu SDA za 22 godine nije iznevjerila, nije iznevjerila demokratiju, proceduru, zakonitost, strateške interese, potrebe i ciljeve bošnjačkog naroda. Ona je bila organizirani politički lik ili slika Bošnjaka kakvi jesu. Kadrić mart - juni 2008. Uvodeći svoju djevojčicu u priču istraživanja, uradili smo ovo istraživanje. Tad je I-fon tek bio na pomolu. Rezultati su bili zastrašujući. Uvodne napomene Između dvije generacije, ova dva istraživača, desile su se dramatične društvene ali i psihičke promjene koje je uslovila tehnika ne samo tehnika ali ona je u fokusu ovog istraživanja. Upravo o tome govori ovo istraživanje. Dio istraživanja je obavljen od marta do maja a obavljen je u Švedkoj i Bosni. Dio zato što se istraživanje nastavlja, proširujući dob istraživanog uzorka, ali i geografski prostor istraživanja. Danas je individualna tehnička opremljenost učenika u Švedskoj, Bosni, Iranu ili Kini slična, ali tu nije kraj, idoli, snovi, čak i njihove vrijednostne orijentacije su skoro podudarne. Koliko je stvar ovisnosti o tehnici ozbiljna ističe doktor Gerald Block, koji traži da se ovisnost o internetu uvrsti u listu bolesti. U istoj knjizi čitamo i ovo da u Sjevernoj Koreji prosječni surfer ili igrač igara sjedi 23 sata sedmično za internetom, da je prošle godine 210 hiljada mladih u svijetu zatražilo ljekarsku pomoć zbog ovisnosti o internetu, da je u Kini 13,7 procenta mladih ovisno o internetu. Cilj našeg istraživanja je bio doći do okvirna vremena međusobnog konzumiranja tehnike i anketiranih danas što bi moglo ukazivati i na globalan generacijski, odnosno svjetski problem. Trebalo je uočiti, eventualne razlike između dječaka i djevojčica, između istih generacija u Bosni i Švedskoj u nastavku istraživanja Iranu i Kini ali i različitih tehničkih pomagala mobilni telefon, Internet i TV — DVD. Interesovalo nas je, koliko to pristojnost i pravni okvir istraživanja dozvoljava, koji su sadržaji konzumiranja najfrekventniji. Uzorak ovog istraživanja je bio po jedan razred osnovne i srednje škole Ovdje prezentiramo rezultate ankete sprovedene u osnovnoj školi od 6-9 u Švedskoj, u gradu od 30 000 stanovnika i od d 6 — 8 razreda u osnovnoj školi i prvi razred gimnazije u Bosni, u gradu sa istim brojem stanovnika. Metoda istraživanja: Analiza sadržaja relevantne literature i dosadašnjih istraživanja dopunjavajući ih sopstvenom anketom. Mobilni telefon: Svi anketirani i jedne i druge sredine imaju mobilne telefone i to sličnih tehničkih mogućnost, konzumiranja najrazličitijih sadržaja razgovor, SMS, MP3, Video, Igrice, MSN, kamera, radio, kalkulator. SMS poruke su na prvom mjestu upotrebe Matias 1642, Sara 1002 u mjesecu aprilu na drugom mjestu je MP3, tek na trećem je razgovor, onda slijedi kamera, igrice, kalkulator. Internet: 62% anketiranih u Švedskoj koristi Internet svaki dan, 20% 4 dana u sedmici, 12% tri dana, 6% najmanje 1 dan. Internet koriste dominantno kući, mada im je dostupan i u školi, biblioteci i na drugom mjestu. U Bosni je 71% ispitanika odgovorilo da svaki dan koristi Internet, mada ga nemaju u školi. Za pretpostaviti je da je u pitanju razlika u tehničkim riješenjima modem i bredband. Dosta ispitanika navodi da štedi na korištenju modema čitaj telefona. TV i DVD 65% anketiranih u Bosni TV i DVD koristi sa porodicom dok je to rijetkost kod anketiranih u Švedskoj. Pretpostavljamo da je i ovdje u pitanju socijalni momenat, uslovljenost prostorom i brojem TV aparata po domaćinstvu. Kod švedskih ispitanika primjećujemo da praćenje TV programa prestaje biti društvena aktivnost tek 22% prati programe sa roditeljima, 25% sa prijateljima a 53% su usamljeni u praćenju TV programa ili gledanju filmova. Ako saberemo ova vremena mobilni telefon plus Internet plus TV DVD, dobijemo čak više od 7 sati dnevnog konzumiranja kod švedskih ispitanika i više od 5 sati kod bosanskih istina bosanski ispitanici su se ograničili na odgovor duže od 1 sat kod TV i dobar dio njih je uskraćen za pristup internetu tokom cijelog dana. Umjesto zaključka: I ako cilj ove prezentacije nije bio i da diskutira rezultate, to ostavljamo učenicima, roditeljima, vaspitačima i drugim zainteresovanim, ali istaknimo nekoliko upečatljivih i iritirajućih momenata. Uočavamo da je kvalitet, atraktivnost i raznovrsnost sadržaja koje nudi tehnika danas mnogo raznovrsnija pa i izazovnija od sadržaja i načina koje nudi nastavnik za vrijeme svog časa. Svaki, ama bas svaki, dio nastavnog procesa i van nastavnih sadržaja i odnosa u školi i mimo nje mogu biti dokumentovani kamerom, foto aparatom, mikrofonom… što nastavnike čini nesigurnim u njihovu radu. Nikad se ne zna koji dio komunikcije, kome i kako može biti prezentiran. To je jedan od razloga zašto nastavni proces prestaje biti atraktivan kao izazov i uhljebljenje širom svijeta. Podatak da 98% ispitanika Internet koristi samo govori nam da bilo ko, bilo kad i sa bilo kakvim namjerama može kontaktirati naše dijete, učenika u njegovoj sobi, bez obzira što smo i mi kući. Tehnička pomagala su se ubacila kao posrednici između ljudi i njihovih komuniciranja, čak i najintimnijih. To dalje znači da se kompletno društvo razbija na individue između kojih se tehnika javlja kao posrednik. Sigurno koračamo prema društvu usamljenih i izoliranih ljudi, kojima vlada tehnika. Interesantno je da je jedno istraživanje pokazala da se strah od gubljenja mobilnog telefona nalazi na samom vrhu strahova nove generacije. Ovim napomenama nikako ne želimo umanjiti dobru stranu tehnike, ali nad njenim vladanjem našim životima svakako se moramo zapitati i ponijeti težinu odgovornosti kao roditelji, vaspitači, odrasli i ozbiljni ljudi i staviti tehniku tamo gdje joj je mjesto, da koristi nama a ne mi njoj. Reagovao sam podsjećajući ih da nije riječ o igrici već pedagoškom metodu sticanja rutine u obalvjanju izvjesnih aktivnosti u ovom slučaju ubijanja ljudi. Pokušali su ga prekinuti, ali on ih je podsjetio da su mu to oni kupili i da ga malo poena ubijenih dijeli od prelaska u veći razred kvalifikovanijeg ubice. Da tragedija bude veća, roditelji dječaka su protjerani, samo slučajno preživjeli Bosanci a figure ubijenih ljudi na ekranu i previše upravo na njih liče. Ručno tehničko čudi I-fon potpuno mijenja psiho-socijalnu strukturu mladih ljudi i to nije problem lokalni već planetarni. Mladi iz Centar partije u Štokholmu su izašli sa idejom da se škola potpuno ukine. Ni to nije novina, jer škola u odnosu na igrice, fb, porno stranice i sl. U svakom slučaju promišljajmo šta će se desiti sa svijetom za narednih 5-10 godina, ukoliko je ovih proteklih I-fon godina dalo takve drastične rezultate na psiho-fizičkoj destrukciji mladih ljudi. Igrači mogu da biraju između različitih vrsta oružja, uključujući pištolje i automatske puške, a gađaju se mete koje su ponekad u obliku mrtvačkih kovčega. Objavljivanje igrice izazavalo je buru negodovanja u američkoj javnosti.